Danas je bio prvi dan nakon gotovo mjesec i pol u kojem su, sukladno odredbi Vlade te napucima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, počeli treninzi za vrhunske sportaše 1. i 2. kategorije pojedinačnih sportova odnosno za seniorske postave prvoligaških sastava. Za provjeru kako to uopće izgleda, pa u konačnici i ima li treninga uopće, jer u ovo doba koje živimo ništa što se zacrta ili planira danas ne mora se sutra ostvariti, valjalo je potegnuti do zagrebačkog mora.
Rano zagrebačko jutro uz jarunsko jezero. Čamac je bio u vodi već oko sedam, nešto poslije osam trening okončan. Prvi hrvatski sportaši koji su se vratili punim treninzima u svojem okružju, svom sportu namijenjenom objektu, bili su Martin i Valent Sinković. Trofejna veslačka braća. Na neki način bio je i red da oni probiju led jer su upravo njih dvojica bila svojevrsni okidač da nadležni u državi porazmisle o mogućnosti omogućavanja treniranja najboljima od najboljih.
Veselili se i novinari
Sami u čamcu, na regatnoj stazi, udaljeni desecima, pa i stotinama metara od ostalih ljudi, doista su bili minimalna zdravstvena ugroza sebi i drugima. Taj jučerašnji trening otkrio je međutim još nešto. Nije da su se samo sportaši njemu veselili, nego isto vrijedi i za novinare.
Sigurno nikada nije, a teško da će ikada, jedan trening braće Sinković biti tako masovno medijski popraćen kao onaj jučerašnji. Više novinara mogu očekivati samo na finalnoj olimpijskoj utrci. Imao je trening i prvu posljedicu.
- Dobili smo žuljeve, ali to nam je i normalno nakon tako duge pauze. Žuljevi dođu i odu, naviknuli smo se mi i na to - otkrio nam je Martin Sinković.
- Dobro je što je natjecanje daleko, pa možemo u miru početi. Evo, sada smo odradili samo 11-12 kilometara, što nam je inače nepojmljivo malo. Ispod 20 km ne idemo na vodu uopće, ali u redu. To je normalno sada, znali smo da će tako biti.
E sad, osjećaj jest izgubljen zasad, ali forma... Ako je suditi po izjavama braće, čak i ne puno. Opet Valent.
- Ne bih rekao da smo izgubili formu. Mi smo doma trenirali dosta. Svatko svoj ergometar, sobni bicikl, teretana. U biti smo mi naviknuti u zimsko vrijeme biti dva mjeseca na suhom i trenirati normalno bez čamca. Nije to zato neka velika razlika. Ne gledam da smo bilo što izgubili.
Ili, kako reče jedan kolega: “Ispalo je kao produžena zima.” Je li malo frustriralo vidjeti zadnjih dana, tjedana oko Jaruna popriličan broj šetača, trkača, biciklista? Svi mogu, samo vi koji biste bili sami, na regatnoj stazi, niste smjeli...
- Ne mogu reći da mi je bilo drago - napominje Martin.
- Međutim, shvaćam i da je Stožer morao donijeti takve mjere i da smo mi morali biti primjer ostalim građanima. To i podržavam. Možda smo se mi morali malo i žrtvovati budući da nema OI ove godine, pa je onda zato i manji problem. Ponosan sam na sve naše sugrađane, sunarodnjake kako se ponašamo, kako smo sve ovo dosad odradili. Jedna smo od država koja prednjači u pozitivnom dijelu te borbe s koronavirusom, pa mi onda nije žao malo trpljenja.
Čak i nije tako teško
Je li vas psihički pogodila odluka o odgodi OI u Tokiju za 2021.? Imali ste ipak neki programirani raspored za ovu godinu...
- Pa... čak i nije tako teško - djelomice je iznenadio odgovorom Martin Sinković, ali i ponudio racionalno objašnjenje.
- Onog trenutka kada su donijeli odluku o odgodi Olimpijskih igara u Tokiju, baš tada nam je psihički laknulo jer smo znali da onda više nema tolikog stresa što ne možemo toliko veslati, trenirati, a imaš natjecanje uskoro. Ovako, sve je odgođeno i sad zaista ima vremena - kaže Martin.