Nije im bilo do novinara. Došle su im obitelji, koje su popodne morale kući, trebalo se malo posvetiti njima jer tako je najlakše zaboraviti neponovljivu subotu. Potpuno razumljivo.
Pokušali smo čuti Babića, pokušali smo Metličića, nitko nije bio za pitanja. Ni Zoran Gobac nije bio za odgovore, spremao se u autobus za Zagreb.
Najteže je govoriti nakon takvih dana kakav se nama dogodio u subotu. No, ako si Zlatko Horvat, nije teško čak ni nakon peha koji će pamtiti cijeli život. Najbolja scena bila je kad je uzeo sina Andreja nakon utakmice za broncu i donio ga na teren sa sobom.
- Bio je i Pavle sa suprugom, uzeo bih i njega, ali ima tri mjeseca... Spavao je.
Norway 22-22 Croatia - Penalty 60 minutes
Blago njemu jer nitko od starijih nije mogao zaspati dugo, dugo. Kakva je bila noć?
- Kakva je mogla biti? Malo smo se skupili svi pa nam je bilo lakše. Uvijek je lakše kad s nekim podijeliš muku. A gle, nije jednostavno... Spavanje ništa.
Što se vrtjelo po glavi, je l’ onaj penal još aktualan?
- Je, uvijek će biti, ali kažem ako je netko trebao promašiti, neka sam to bio ja prije nego netko drugi. Dobro sam se osjećao, mislio sam da će biti OK, ispalo je tako kako je ispalo. Da je ispalo drukčije, sada ne bismo razgovarali o ovome, ali...
Nije li vas Babić nakon prethodnih sedmeraca trebao mijenjati. Prije toga ste promašili, a prije toga jedva zabili.
- Mislim da nije, ja to radim inače.
Valjda će se vratiti
Poraz od Slovenije bio je specifičan, osam razlike, pa četiri u 56. minuti, ne gubi se često. Je li razlog umor ili nešto drugo?
- Umor je sigurno postojao, što je logično nakon takvog ritma i utakmice koju smo igrali 24 sata prije. Mislim da organizatori u tom smislu nisu bili OK. Ali umor nije jedina stvar. Mislim da je Bezjak prepoznao situaciju, da je odigrao maestralno, da nam je “slomio” leđa, a mi to nismo pratili. E, sad...
I vaš prijatelj Veselin Vujović je osjetio trenutak?
- Mislim da on čak ovaj puta i nije, i sam mi je rekao da ovo ni u snu nije očekivao. Moram priznati, nije ni nitko od nas. Malo smo srljali, njihova obrana se skupila, bila agresivnija nego na početku, izgubili smo konce i sve je propalo.
Jeste li zadovoljni nastupom selekcije u Francuskoj?
- Jesam, mislim da smo imali dosta problema, da smo ih sve dobro podcrtali i rješavali, da smo se dizali kako je turnir išao prema kraju. Ovo što se dogodilo u Parizu vjerojatno se više nikad neće ponoviti, a valjda će se i nama vratiti jednom nešto od svega. Tužno je što smo u Parizu igrali najbolje na SP-u pa onda tako izgubili.
Jesmo li dali sve?
- Mislim da jesmo i mi igrači i stručni stožer.
Treba nam i sreće
Upravni odbor najavio je razgovor o povjerenju stožeru, što kaže dokapetan?
- To nije stvar o kojoj treba komentirati na taj način s naše strane. Mogu samo reći da iz osobnog iskustva imam puno povjerenje u Babića, da je dobar čovjek, da smo dobro surađivali sve ovo vrijeme. Dobro smo radili, znam s koliko je savjesnosti pripremao utakmice i kakav je bio prema nama. Ne znam kakav je bio prema medijima i ostalima, to ne mogu komentirati. U svakom slučaju, od mene sve pozitivno i ima moju punu podršku.
Ako dođe do promjene...
- Hrvatska će uvijek biti na visokoj razini. No, za osvojiti zlato na Euru koje slijedi kod nas trebat će nam barem malo više sreće nego što smo je imali u Francuskoj. To sigurno. Osim toga, nismo bili svi ovdje, a uvijek je to važno jer sa širinom si i jači i konkurentniji. Ja sam optimist, u svakom slučaju.
Slovenia - Croatia - HIGHLIGHTS
Ne sumnjam u nas
Kako je Zlaji bilo podnijeti napore, sa 33 godine jedan ste od najstarijih u momčadi, a bili ste praktički s maksimalnom minutažom.
- Iskreno, umor sam osjetio posljednjih 15 minuta protiv Slovenije. Inače, sve ovo igranje ne osjećam kao umor, već kao zadovoljstvo. Naporno jest, ali to je jednom u životu. Ja ću za sebe reći da sam bio na optimumu i da se uvijek može bolje. Već sam naviknuo, stvarno mi nije bilo teško. Najteže je kada ovako završiš.
Napisali ste nakon penala ispriku hrvatskoj javnosti i obećanje da ćete sa Slovenijom igrati utakmicu života. Čemu ta potreba kada ostavljate srce na terenu kao rijetko tko?
- Ma, nisam to ja napisao, to je netko stavio na Instagram. Ali nema veze... OK.
Pa se vratio na početak muke...
- Imali smo Musin zicer, moj penal protiv Norveške, imali smo +8, pa +4 u završnici protiv Slovenije, teško je vjerovati što smo sve uspjeli propustiti. Ali to je sport. Bili smo jako blizu snova.
Sada će prilika za to biti naše Europsko prvenstvo u siječnju iduće godine?
- Mislim da imamo snage, da imamo kvalitete, da ćemo pred svojom publikom biti nošeni još jačim motivom nego ovdje. I ne sumnjam u nas. Naravno, uvijek moraš težiti biti bolji, a ja znam da mi to možemo. Dečki su bili super. Dali su baš sve, ali nekad te treba popratiti i sreća. Nas, na žalost, ovaj puta nije.
Koga briga za finale
Je li frustrirajuće sa 33 godine gubiti ovakve turnire?
- Uvijek je teško kad ti se ne vrati, ali to je život.
Finale?
- Uopće me ne zanima. Sad malo odmora, pa idemo dalje. Zagreb nas čeka.
Zlaja pozitivac. Toliko je važnih golova zabio, ali onaj najvažniji još nije. Držimo ga za riječ...