'VIŠE PRATIM STANJE U RODILIŠTU NEGO U SPORTU' Hrvatski reprezentativac o povratku u bazen nakon pauze izazvane koronavirusom

Tjedan kojem smo na isteku u hrvatskom sportu je imao osobito značenje. U ovoj “korona eri” koju živimo. Bio je to naime tjedan u kojem je okvirno 3.000 sportaša nakon mjesec i pol dana stanke, konačno moglo pohoditi treninge u svom “prirodnom” okružju. Dakle... stadion, dvorana, regatna staza, teniski teren, bazen. Ovdje se bavimo posljednje navedenim sportskim objektom. Konkretnije, bazenom u dubrovačkom Gružu. Od proteklog ponedjeljka ondje su ponovo na treningu i hrvatski prvaci, vaterpolisti Juga AO.

- Kako to izgleda? Pa, za početak... bilo je čudno čak malo na početku. Nama je već nakon 3-4 dana bez bazena ono, kao da moraš ponovo učiti plivati - veli Marko Macan, branič Gospara, ali i Barakuda. Štoviše, sve češće i starter u postavi hrvatske vaterpolske vrste.

- Dobro, malo pretjerujem možda, ali s druge strane naš je sport specifičan zbog vode i baš se zato razlikuje od ostalih, pa i po pitanju treninga. Svi smo radili doma, štogod i kako god smo znali. Zapravo sve što smo mogli samo da ne izgubimo sezonu u smislu tjelesne spreme. Svi smo mislili da će ovo ipak trajati kraće, a sad se nadamo da ćemo valjda ove sezone još nešto i odigrati.

Koliko vas je u skupini koja trenira? Jesu li one stalno iste? Radi li se s loptom?

- Treniramo u tri grupe. Prva ima 5 igrača, ja sam u drugoj i ima nas četvorica. Sa mnom su Benić, Žuvela i Jarak. Uglavnom samo plivamo, odnosno najviše plivamo. Ipak smo ograničeni s mnogim pravilima. Recimo, plivamo na 5 metara udaljenosti. Pa mislim, otplivamo mi “lijep” trening. Imamo prostora u bazenu. S loptama još nismo puno radili jer je ipak tek počeo ovaj ciklus.

Sportaši su primorani na brze prilagodbe. Svaka utakmica nosi novu situaciju, svaki suparnik iziskuje novu prilagodbu. Je li se onda možda vi sportaši možete i lakše, brže, jednostavnije prilagoditi u odnosu na ostatak puka na izmijenjene okolnosti? Počev od izolacije pa dalje...

- Ne znam što bih rekao jer se opet sve svodi na medij zvan voda, a njega ne možete prevariti.

Mislimo tu i na disciplinu koja vam je duboko usađena, a posebno je izražena u momčadskim sportovima.

- To sigurno stoji, a čak je bilo dobro i biti malo više s obitelji. Ja čak ni ne živim u gradu, nego izvan, u Župi dubrovačkoj, prema Cavtatu. Nisam ni imao osjećaj da sam zatvoren u stanu, priroda je oko mene. A prilagodba... na svašta se čovjek navikne, ali u vaterpolu je bez vode sve to teže.

A more?

- Znate da sam čak i skočio u more dvaput, ali još je ipak malo prehladno.

Imate li uopće ideju kako će izgledati vaterpolo jednom, nadamo se uskoro, nakon koronavirusa?

- Stotine ima opcija, solucija, ali prema mojim informacijama sve je tako daleko, nema ni blizu nekog rješenja, pa mi je teško odgovoriti na ovo pitanje. Volio bi jasno i nadam se, kada smo već izgubili Olimpijske igre ove godine, da barem odigramo nešto domaće. Dovršimo sezonu. Samo što ne ovisi nikako samo o nama igračima, sportašima općenito, već o svima nama. Cijeli svijet.

Čujete li se što sa suigračima iz reprezentacije Bijačem, Jokovićem i Bušljom? Naime, oni su u Dubrovniku, ali kako nisu članovi Juga ne mogu na bazen. Kakvo je njihovo stanje i njihovi treninzi?

- Čuli se jesmo, ali koliko sam shvatio dosta je stroga procedura uopće ulaska na bazen, vrlo je strogo ishoditi dopuštenja. Vjerujem da će HVS učiniti sve da osigura i njima mogućnost treninga, ali zasad ih nisam vidio na bazenu. Doduše, kako smo u ograničenom broju, ne moram ih ni vidjeti, no koliko sam upućen mislim da još nisu bili u Gružu.

Naš sugovornik jasno da trenira, razmišlja o Tokiju u budućnosti, međutim minulih tjedana u obitelji Macan nije baš prevladavajuća tema “sutrašnjica vaterpola i kvaliteta treninga”. Postoji razlog...

- Žena mi treba roditi za dva tjedna. Tako da je meni sve ovo malo specifičnija situacija. Prepali smo se bili malo više kada se korona pojavila, pa ako ćemo iskreno puno više od sporta pratim kakvo je stanje u bolnici, pa kakvo u rodilištu, je l’ u bolnici ima zaraženih, te koliko ih ima, je li se smanjuje, povećava... Sad je u redu, koliko čujem.

Ono što se zna, dolazi...

- Sin!

O imenu nećemo.

- Ma, pa nismo se još ni mi odlučili. Mislim... jesmo, al nismo, ha, ha.

Nek’ se mali Macan rodi, a kasnije ćemo ga imenom spominjati. Iako ovo “mali Macan”... klasični primjer oksimorona. Bude li na tatu, Macan junior će biti sve, samo ne mali.