Ono što je Michael Jordan za košarku, a Pele za nogomet, to je Taismary Agüero za odbojku. Ova Kubanka s talijanskim državljanstvom, rođena 5. ožujka 1977. godine u Yaguajayu na Kubi, još je uvijek aktivna igračica, unatoč 43 godine na plećima. Nažalost, u siječnju ju je zadesilo puknuće Ahilove tetive na utakmici njezina A2 ligaša Emilbronzo 2000 Montale, kojeg je baš ona uvela u drugoligaško društvo.
No Tai, a to joj je nadimak u Italiji, nije zanimljiva samo zbog dugovječnost i na terenu već i zbog svoje životne priče, zbog koje je zaslužila i ostala dva nadimka; Fenomeno, što vjerojatno ne treba prevoditi, i Extraterrestre ili - Izvanzemaljka.
Dakle, ovo je priča o Taismary Agüero, koja je kao osmogodišnja djevojčica počela trenirati odbojku u svojoj pokrajini Sancti Spiritus, sport koji na Kubi ima poseban značaj. Već kao desetogodišnjakinja odlazi u nacionalni trenažni centar Cerro Pelado u Havani. San male Tai se počeo ostvarivati, jer u njezinu siromašnom kraju sport je bila jedina garancija boljeg života.
Nije ispala bajka
Kao 16-godišnjakinja je bila dio tima koji je osvojio zlato na juniorskom SP-u 1993. godine, a već na OI u Atlanti 1996. godine kao seniorka stavlja zlato oko vrata, i to ponavlja četiri godine kasnije u Sydneyju 2000. godine. U međuvremenu je osvojila zlato i 1998. na Svjetskom prvenstvu u Japanu.
Život je izgledao lijep, nakon SP-a Kuba joj je dozvolila igranje dvije sezone u talijanskoj Perugiji koja ju je silom htjela dovesti u svoje redove, jer naravno da su Tai do tada primijetili već svi veliki svjetski klubovi. Agüero je vjerovala obećanjima kubanskog saveza da će, ako osvoje zlato na OI u Sydneyju, svima biti dozvoljeni inozemni transferi bez ikakvih ograničenja kao do tada. Ali, bila je to očito laž, dapače, tražili su od svih igračica da se neizostavno vrate na Kubu. Pa je tako Tai čekala prvu priliku sama uzeti stvari u svoje ruke.
Taismary Agüero
Već sljedeće godine kubanska reprezentacija nastupa na velikom međunarodnom turniru u Švicarskoj, u Montreuxu. Tijekom večere, kao u nekim špijunskim filmovima, Tai kaže svojim suigračicama da nije gladna i da se mora po nešto vratiti u sobu, pa dok one večeraju bježi na sporedni izlaz iz hotela s već pripremljenim stvarima. Na parkiralištu je, s uključenim motorom, već čekaju talijanske prijateljice Anna Maria i Chiara. Tai ulazi u auto, šćućurivši se na stražnjem sjedalu, praveći se da spava. Postoji još jedna verzija priče s prtljažnikom automobila, no sukus je isti - Tai bježi u Italiju. Na graničnom prijelazu Brogeda te kišne lipanjske večeri nitko je ne primjećuje u automobilu i ona bez valjanih dokumenata ulazi u Italiju.
Ta je večer iz korijena promijenila njezin život, koji nije ispao bajka kakvom ga je zamišljala. Bijeg od kubanskog režima nije joj donio slobodu za kojom je žudjela, barem ne onu apsolutnu slobodu, jer je te 2001. godine Taismary Agüero postala tek - običan imigrant. Njezina prijateljica Anna Maria, koja ju je i ‘prošvercala’ u Italiju automobilom, zaposlila ju je kod sebe kao domaćicu kako bi joj mogla legalno uplaćivati doprinose i kako bi dobila ‘papire’ u Italiji.
Na SP sredila svoje
Zatražila je i politički azil, a FIVB joj je dozvolio, unatoč velikim protivljenjima Kube, promjenu državljanstva pa je mogla zaigrati i za talijansku reprezentaciju. Do 2005. godine, kada se udala za fizioterapeuta reprezentacije Alessija Botteghija i na taj način postala državljanka Italije, igrala je za ekipu Sirio Perugia, kod trenera Massima Barbolinija. U četiri godine osvajaju dva prvenstva Italije, dva Kupa i jedan Kup CEV-a. Nakon toga slijedi Novara, dvije godine u Ankari zajedno s mužem, pa povratak u Italiju gdje, rekosmo, još uvijek aktivno igra.
Kuba joj se u međuvremenu osvetila za to što se drznula pobjeći iz ralja komunističkog režima Fidela Castra i njegova brata Raula. Ali i za poraz koji ih je jako bolio, 2007. na SP u Japanu, kada je Aguero bila najzaslužnija za pobjedu Italije od 3:0 nad Kubom u završnici natjecanja, pa je Kuba na kraju uzela ‘drvenu’ medalju, a Italija s izbornikom Barbolinijem zlatnu.
Naime, baš pred početak Olimpijskih igara u Pekingu Tai je stigla vijest s Kube zbog koje je napustila nacionalnu vrstu i prvim se avionom vratila u Europu. Njezina majka, Dulce Fedora Leiva, u 66. godini je gubila borbu s rakom pluća. Udovica već dvije godine, otkako joj je umro muž, Taismaryin otac, a njoj tada nisu dali vizu da dođe na njegov pogreb, puštena je iz bolnice u Mayajigua, mali gradić 360 kilometara od Havane, da umre kod kuće, u krugu najmilijih.
Žena borac
Uz nju su bili još jedna kći i Taismaryn suprug Alessio, koji smije na Kubu, za razliku od Tai, i koji joj je javio da je majka na samrti. Tai odmah sjeda na prvi avion i leti natrag u Europu. U očekivanju dozvole ulaska u Kubu, Tai je zapela u Njemačkoj čekajući uzalud dva dana u kubanskom veleposlanstvu. Viza ne stiže i Tai se očajna vraća u Peking i stavlja na dispoziciju reprezentaciji, iako nakon leta Peking - Frankfurt - Peking to ni medicinski nije pametno. Po dolasku u Peking saznaje da je viza ipak stigla, ali tada stiže i Alessijeva poruka, “Mama je umrla, ne vraćaj se!”. Kubanke su u Pekingu bile četvrte, Talijanke pete.
Tai je doista Fenomeno, doista je Extraterrestre, jer ovu tek 177 cm visoku odbojkašicu na poziciji primačice-pucačice, život doista nije mazio. I dok se kao mala desetogodišnjakinja borila za svoje mjesto pod suncem kada su joj rekli da je preniska za odbojku, do današnjih dana, kada s jednakim žarom igra u jakoj talijanskoj Drugoj ligi. Gdje je, sa 40 godina osvojila A2 Talijanski kup i bila proglašena najboljom igračicom, i koja je od B1 do A2 pogurala najprije Sassuolo a potom i Montaleo. Fenomeno, Izvanzemaljka, žena borac o kojoj će kad-tad, kao i o Jordanu i Peleu, snimiti film...