Oni koji ga ne poznaju i dalje se čude. Što mu to treba? Zašto se konačno ne smiri i uživa kod kuće? Takva i slična pitanja čuju se svaki put kad Ivica Kostelić krene u neki od svojih post-skijaških pothvata. A to je jednostavno on i ne može biti drukčiji, niti može živjeti u kalupu onoga što većina nas smatra “normalnim životom”. Nakon skijanja je sportsku strast pronašao u jedrenju i to oceanskom, a sve što je radio u protekle četiri godine bilo je usmjereno prema onome što je trebalo početi u nedjelju. Route du Rhum - Destination Guadeloupe, transatlantska utrka samaca koja se održava svake četiri godine u studenom. Ili kako bi Francuzi napisali “kraljica solo transatlantskih utrka”.
Između početne točke (Saint Malo) i završne (Pointe-à-Pitre) su 3542 nautičke milje ili oko 6500 kilometara preko Atlantika.
Sreća igra veliku ulogu
Je li Ivica spreman za samostalni prelazak oceana?
- Spreman sam koliko mogu biti, ali nitko baš ne provodi puno vremena u ekstremnim uvjetima uvjetima kakvi su najavljeni za start regate. Treba pripremiti brod najbolje što se može i onda je ostalo stvar čvrstine volje i vještine s kojima treba proći taj prvi dio koji će biti ekstreman - javio se iz francuskog Saint Maloa dok se još očekivalo da će ovogodišnji Route du Rhum krenuti u nedjelju 6. studenoga.
No, vremenska prognoza za prve dane utrke ipak je bila preekstremna i...
- Nedjeljni start regate je otkazan, a novi dan početka utrke bit će vjerojatno utorak ili srijeda. Razlog pomicanja starta su teški vremenski uvjeti koji flotu očekuju na izlasku iz La Manchea, nekoliko čimbenika koji čine uvjete na moru vrlo opasnima. Prije svega je to ukrižano more, jako velike visine vala, a očekuju se valovi između 6 i 8 metara iz dva različita smjera, sa zapada i jugozapada i vjetrovi do 50 čvorova, a sve se to događa na izlasku iz La Manchea, koji je najprometniji kanal na svijetu i u zoni prolaska mnoštva velikih brodova - objasnio je Ivica u subotu odluku koja je očito bila jedina ispravna i za koju se zalagala većina skipera.
- Sve klase su izrazile preporuku da se start regate pomakne, a također i maritimne vlasti su vjerojatno stavile preporuku za odgodu starta zbog eventualnih teških uvjeta spašavanja koji bi bili na izlasku iz La Manchea. Problem je što se ta fronta koja dolazi u ponedjeljak navečer ne bi mogla izbjeći i svi brodovi bi morali proći kroz nju. Mislim da je odluka ispravna, drago mi je da je organizator pokazao odgovornost i da ćemo moći startati u sigurnijim uvjetima, a ovog trenutka još ne znamo kad će to točno biti.
U jednom intervjuu ste rekli kako vas prekooceansko jedrenje podsjeća na partiju šaha, zašto?
- Veliku ulogu igra strategija i taktika jer se postavljaš u odnosu na vremenske sustave u kojima se krećeš, a onda i u odnosu na konkurenciju. I tu ima jako puno te igra “dobiveno-uloženo”. Postoji jedna doza neizvjesnost vezana uz vremenske uvjete, ali prognoze su relativno precizne za tri do pet dana i prema njima temeljiš svoje poteze, ali je šahovsko polje na kojem igramo ovu partiju ogromno.
Imate li dovoljno znanja i vještina za ono što vas čeka u solo prelasku Atlantskog oceana?
- Mislim da imam. Imamo odgovore na mnoga pitanja koja bi se mogla pojaviti, a nitko ne jedri baš prečesto u uvjetima od 40-50 čvorova i nitko se neće osjećati izvrsno u takvim uvjetima ako se pojave, to vam mogu obećati. Ali ja sam već jedrio u takvim uvjetima i imam brod koji može jedriti u takvim uvjetima, koji se i pokazao kao vrlo solidan, robustan brod.
Brzina reakcije ključna
Je li vas strah onoga što se može dogoditi?
- Strah počinje tamo gdje počinju nepoznanice. Koliko god imaš odgovore na mnoga pitanja i na mnoge scenarije koji se mogu dogoditi, more je takvo da scenariji koji se dogode često nisu oni koje nisu predvidio. To je ono čega te je strah, odnosno mene je strah, ta neka nepoznanica “što ako se dogodi ovo, pa onda još i...”. Kad stvari postanu ozbiljne brzina reakcije je često ključna, a brzina reakcije ovisi o vanjskim faktorima koji su potpuno ekstremni i pitanje je koliko brzo ćeš uopće moći reagirati i koje će biti posljedice ako ne reagiraš dovoljno brzo. Tako da... Da, definitivno nije ugodno, ali to su jednostavno stvari kojima se ne smiješ prepustiti. Ima bezbroj scenarija u kojima stvari mogu izmaknuti kontroli i ako se opterećuješ s time, onda se definitivno ne možeš fokusirati niti na jedrenje, niti na utrkivanje.
Ono što ljudi često ne shvaćaju, za vas nastup na Rute du Rhum nije avantura, nego natjecanje.
- Apsolutno. Ima tu oko mene puno ljudi koji ovu utrku doživljavaju kao avanturu, upoznao sam ih nekoliko, ali za mene je to natjecanje. Nisam ovo započeo jučer, prošle su četiri godine i cilj je uvijek bio doći ovamo i moći se utrkivati, a ne samo preživjeti.
Kakav ste si onda natjecateljski cilj postavili?
- Prvo da završim utrku. Drugo, moj brod pripada po performansama u zadnju trećinu flote i po meni bi ulazak u 30 bio bi vrlo, vrlo veliki uspjeh. Ali recimo da treba ciljati neku sredinu flote, biti najviše naprijed što se može. Jako je teško ljudima koji ne prate ovu klasu objasniti koji brodovi imaju bolje performanse, ali ajmo reći da bi rezultat oko 35. mjesta bio odličan, a unutar 30 izvrstan.
Usporedili ste atmosferu koja vlada uoči utrke s onom u Kitzbühelu. Osjećate li se vi kao na startu Streifa?
- Ne mogu reći da se osjećam kao na startu Streifa jer sam tamo bio u ulozi favorita, na vrhunskom nivou, a ovdje je moj nivo ipak amaterski.
Sve više samopouzdanja
Što nakon Route du Rhum? Hoće li to biti i završna točka vašeg bavljenja oceanskim jedrenjem ili planirate nastaviti?
- Brod vraćamo u Europu, u Split i planiram ga prodati. Ako se ne uspije prodati do proljeća, onda ću sljedeću sezonu jedriti Trofej Mediterana za klasu 40 koji postoji od ove sezone. Vidjet ću postoje li mogućnosti da nastavim s ovim, odnosno hoću li moći imati brod koji je konkurentniji za visoki plasman. Osjećam da sam došao relativno daleko i da jedrim sa sve više samopouzdanja. To me još privlači i želio bih i dalje dizati taj nivo.
Ali ne s brodom koji je izgrađen 2013.
- Čini mi se da ako ostanem na ovom brodu, koji više nije konkurentan novim generacijama brodova u ovoj klasi, onda je i brzina akumuliranja znanja znatno manja jer imaš manji broj konkurenata s kojima se možeš uspoređivati.
Koliko je realno da uspijete financijski posložiti konstrukciju za brod novije generacije?
- Ne znam, ne mogu to reći. Tu su za naše uvjete u igri veći brojevi i neću to moći napraviti sam, nego moram imati nekog jakog sponzora.
Koliko je teško osigurati potreban budžet za nastupe na ovakvim utrkama?
- Kad me pitaju jesam li amater, onda ja odgovaram da sam poluprofesionalac jer sponzori pokrivaju troškove broda. E sad, budući da je budžet ograničen i troškovi moraju biti ograničeni i oko toga uvijek treba napraviti puno kompromisa. Uvijek pokušavaš uštedjeti svugdje, takvo je stanje sada, ali možda će se to promijeniti u budućnosti. Nadam se da hoće, a što se tiče dosadašnjeg dijela... Uz malo akrobacije uspio sam taj četverogodišnji projekt privesti uspjehu.
U cijeloj toj priči imao je oko sebe ljude koji su mu pomogli, neki potpuno na prijateljskoj osnovi.
- Želio bih se zahvaliti svim sponzorima i partnerimai, koji su me pratili zadnje četiri godine i mojoj ekipi. Tu su prije svih Calliste Antoine i Miroslav Zadravec, koji mi pomaže iz čistog prijateljstva. I ovoj ekipi koja je posljednji tjedan bila sa mnom i napravila nevjerojatan posao u pripremi broda, a u pitanju je čisto volonterstvo - Marijanu Dimitrijeviću, koji već duže vremena živi u Francuskoj i radi u nautičkoj industriji i Juliji Virat, koja je lani jedrila Transat, a inače je alpinistica.