Tonči Stipanović je na vlastitom primjeru primijenio uzrečicu da je “poput vina, što stariji, to bolji”. Jedriličar splitskog Mornara iza sebe je ostavio najbolju godinu u karijeri, karijeri koja je ionako optočena uspjesima i medaljama, ali niti jedna nije bila kao ova. Na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojio je srebrnu medalju, baš kao i u Rio de Janeiru 2016. godine, ali tome je potom dodao brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva u Barceloni, dok je između ta dva najvažnija događaja za laseraše konačno se dokopao medalje, srebrne, na Svjetskom prvenstvu u klasi zvijezda s Tudorom Bilićem. Godina za pamćenje, definitivno, godina u kojoj je potvrdio da je jedan od najboljih svjetskih jedriličara u posljednjih dvadesetak godina. I to sa “samo” 35 godina...
"Slažem se. Imao sam pet godina od prošlih Igara da se spremim za ovu godinu, jedan od glavnih ciljeva su bile, naravno, Igre. Mislim da je sve krenulo na bolje od početka 2020. godine, prije korone, s tim Svjetskim prvenstvom u Australiji, s mojim povratkom na postolje u dramatičnim okolnostima. Počeo sam se opet nakon godina krize osjećati kao onaj stari, otprije Rija. Kad je stigla vijest o odgodi Igara, najprije sam bio razočaran da nema Tokija, ali sam shvatio da mi to dobro dolazi, odlučio sam se još bolje spremiti. Tamo sam došao miran i spreman u glavi, takav je bio i moj trener Jozo Jakelić. Otkad smo došli u Japan, sve je išlo dobro, pripremna regata na kojoj sam bio prvi, tako se nastavilo i na Igrama, makar sam opet radio pogreške na tom regatnom polju kao i godinama ranije. Srećom, opet se sve dobro završilo, osvojio sam medalju. Netko bi nakon toga otišao na duži odmor, a ja sam se krenuo pripremati za zvijezdu, za Svjetsko prvenstvo. I tamo je bilo odlično, Europsko prvenstvo u Splitu u svibnju nam je poslužilo za uigravanje, uštimavanje. U Njemačkoj smo osvojili srebro, ali opet nije bio kraj za mene. Na Svjetsko prvenstvo u Barceloni sam došao opušten, bez pritiska i na kraju još jedna brončana medalja. Treća sa svjetskih prvenstava, te su se medalje nakupile, deseta bez Mediteranskih igara. Imam, naime, zlato i srebro s Mediteranskih, lijepa brojka. Kad podvučem crtu, odlična godina za mene, s nikada manje stresa i zato moram još malo poraditi na tome smanjenju stresa, pa će, vjerujem, biti još takvih godina."
Na Tokio je morao čekati pet godina, a sada do sljedećih ima nešto više od dvije i pol godine. Idealno, pogotovo kad se na njemu može osjetiti da je u sjajnom raspoloženju, svjestan svih svojih vrijednosti.
"Sigurno da će mi to pomoći, čovjek se stvarno zna zasititi svega kao što sam se ja zasitio 2017. i 2018. godine. Na tadašnje moje stanje utjecalo je puno toga, proširenje obitelji prije svega, nekakvo razočaranje ishodom u Riju i nije mi se ni išlo na putovanja, na treninge. Ovaj olimpijski ciklus će biti kraći, otkako je završilo Svjetsko prvenstvo nisam sjeo u brod, dakle, četrdeset dana. Vozio sam samo modele na daljinsko upravljanje. Samo da ostanem u kontaktu s morem."
Otkako je laser postao olimpijska klasa 1996. godine samo su četvorica jedriličara osvojila dvije ili više medalja. Robert Scheidt, Ben Ainslie, Vasilij Žbogar i od Tokija je u tom sjajnom društvu naš Tonči, koji se može izjednačiti s Brazilcem na sljedećim Igrama.
"Sa Scheidtom se teško itko može poravnati, on ima zlata i srebra, bit će teško, ali bilo bi stvarno lijepo postati jedini splitski olimpijac s tri medalje. Puno ih je s dvije, stati ispred svih njih doista bi bilo nešto posebno."
Puno natjecanja u 2022.
Tonči je posljednje dvije godine biran za najboljeg sportaša Hrvatske u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, ali nagrada Sportskih novosti nikako ne stiže u njegove ruke. Ovo će biti treći put da je završio na drugom mjestu. Četverostruki europski prvak, tri medalje sa Svjetskih prvenstava, dva srebra s Olimpijskih igara i ništa nije bilo dovoljno.
"Stvarno sam ove godine bio siguran u tu nagradu, bilo bi lijepo dodati i to priznanje u moju kolekciju nagrada. Jedino što mogu jest potruditi se da konačno zadovoljim kriterije sportskih novinara i dođem do te nagrade. Rekao sam već da je Tin Srbić zaslužio nagradu, nemam riječi prigovora. Sigurno je da će on još dugo biti u gimnastičkom vrhu i da ga čeka još puno velikih trenutaka, a ja ću sa svoje strane učiniti sve da nadmašim njega i sve ostale velike hrvatske sportaše. Ne, nema ljutnje."
Pred Tončijem je rasporedom natjecanja vrlo bogata 2022. godina. U siječnju već tradicionalno Jozo Jakelić vodi svoje jedriličare na pripreme na Maltu.
"Tamo imamo jako dobre uvjete, toplije je, ima dosta vjetra, idealno za prvi trenažni period. U ožujku Miamiju ću s Tudorom nastupiti na jednoj od tri najjače regate u zvijezdi, Baccardi Cup. S laserom krećem početkom travnja na Palmi, pa je krajem istog mjeseca regata u Hyeresu, pa Svjetsko prvenstvo u svibnju u Meksiku, tamo smo bili prije pet godina i bio sam peti. Jedva čekam to Svjetsko, jer mogao sam i tada biti na postolju, koštao me posljednji dan. Nadam se da ću se sjetiti svih pogrešaka i izvući najbolje."
Dva srebra nisu ista
Zastao je, pomislili smo, zar je to sve?
"To je tek svibanj, u srpnju je Europsko prvenstvo u Kopenhagenu u zvijezdi, između toga bit će pripreme u Marseilleu, upoznat ću se s olimpijskim poljem. U rujnu je Svjetsko u Bostonu, jubilarno stoto prvenstvo za zvijezdu. Tudor i ja smo se upoznali s vlasnikom tvornice u Švedskoj, dogovor je da nas on oprema s brodovima, tako da ćemo dobiti novi brod za prvenstva, kockice su nam se dobro posložile nakon te medalje u Kielu. Naš glavni cilj je doći do zlatne zvijezde da je zalijepimo na jedro kao svjetski prvaci. To ne skrivamo, uhvatili smo dobar osjećaj, jedrimo već tri, četiri godine. Bit će duga sezona, Europsko u laseru je u studenom u Hyeresu, a između svega toga je SSL Gold Cup. Trenutno smo 19. u poretku nacija, dakle, direktno smo u šesnaestini finala, a imat ćemo priliku nastupiti na jednoj regati tijekom godine, možemo izravno u osminu finala. Sve skupa, mislim da će biti puno prilika za doći do nagrade Sportskih novosti."
Srebro iz Rija i srebro iz Tokija nisu iste medalje za Tončija Stipanovića. U Brazilu je vodio uoči plova za medalje, samo da bi ga suci uoči starta nepravedno kaznili i praktički mu oduzeli zlato. U Tokiju se u dramatičnom finišu popeo na 2. mjesto.
"Naravno da nisu iste medalje. Velika je razlika kad sa zlata ideš na srebro, odnosno s bronce na srebro. Uvijek će prema tome zlatu biti tuge, ta tema će uvijek malo zaškripiti kad se spomene. Osvojiti zlato je puno veći i ljepši osjećaj, to je regata koja je svake četiri godine, zlato je uvijek zlato. Ali jednako sam ponosan na obje medalje. Doći iz ovako male nacije, s jako skromnim budžetom ostvariti takve uspjehe je vrlo teško. Tu je 99 posto zaslužan Jozo, a za jedan posto sam ja. Jozo nam je sve omogućio, slaže kombinacije koje nitko normalan ne bi mogao složiti."
Preduhitrio nas je Tonči, sljedeće pitanje je bilo o Jozi Jakeliću, trenerskom čudotvorci iz Uvale baluni.
"Dvadeset pet godina smo zajedno, puno i za brak. Vidiš, nismo proslavili jubilej, srebrni, je li tako? Ove godine smo dosta slavili, ali trebali bi i to proslaviti. To su zbilja rijetki slučajevi da je netko u sportu tako dugo zajedno. Inače, Jozo sve voli imati pod kontrolom, ne dopušta da za nekim zaostajemo. Voli sve unaprijed znati, borac je kao i svi mi koji ga predstavljamo na moru. Jednako mu je stalo, ako ne i više. Kod njega nema “sutra ću, polako ću, korak po korak”. On mora biti deset koraka naprijed. On je naš glavni kuhar kad smo izvan Hrvatske, pa kao svaki čovjek koji voli kuhati i uživati u spizi, mora izgledati malo korpulentnije. Nije on izvan gabarita, njega spiza veseli i mora tako izgledati. Jozo je, zapravo, topla osoba, makar na prvu s onom bradom izgleda mrko i strogo, to je samo izvanka, pristaje mu. Voli on da ljudi misle da je takav, ali to je vanjština."
Argentinac 7. na OI sa - 60
Glupo nam je uopće pitati dokle Tonči misli jedriti. Ne zna ni on sam, ne razmišlja o tome.
"Nakon Rija sam rekao da ću stati ako u Tokiju osvojim medalju. Evo, osvojio sam opet srebro, ali teško je stati kad te ide. Tristo puta sam bio lud u ovoj pauzi, kako ništa ne radim, nema jedrenja, uspio sam se nekako naviknuti da ne idem na more, ali sada jedva čekam skočiti u brod. Teško je reći što će biti, možda nadmašim i Santiaga Langea i Roberta Scheidta po broju godina u brodu.Argentinac Lange je i sa 60 godina jedrio u Tokiju, u klasi nacra 17 je branio zlato iz Rio de Janeira sa Cecilijom Carranzom i završio na 7. mjestu. Brazilcu je, pak, 48 godina i već se nekoliko puta opraštao i vraćao jedrenju. Ukupno ima pet olimpijskih medalja, tri u laseru, dvije u zvijezdi, a u Tokiju je zauzeo 8. mjesto."