On je jedan od najboljih hrvatskih jedriličara. On je i prvi Hrvat koji je u ovom sportu osvojio (zasad) dvije olimpijske kolajne. Bilo je to na Igrama u Rio de Janeiru 2016., srebro u laseru. Doduše, jako blizu je bio i četiri godine ranije u Londonu 2012. Uspjeh je ponovio u Tokiju prošle godine. On je, dakle, Tonči Stipanović, 36-godišnji Splićanin koji u kolekciji medalja ima još četiri europska zlata, potom dva srebra i jednu broncu na SP, pa zatim jedno zlato i jedno srebro na Mediteranskim igrama. Sve ove kolajne je osvojio u klasi Laser. Samo jedna medalja u klasi Optimist (SP 1998.).
Međutim, možda je manje znano da mu je najdraža klasa ona koje više nema, barem na Igrama, koja je ispala iz olimpijskog programa. Zvijezda ili Starr.
- Žao mi je što je klasa Zvijezda ispala iz olimpijskog programa. Zadnji put je to bilo u Londonu 2012. No, ja nastavljam i dalje i u njoj. Uvijek mi je bio plan završiti sportsku karijeru s tom klasom, čak i kada je ispala iz olimpijskog programa nisam zaboravio na tu klasu. Nakon što sam se ostvario u klasi Laser, izdvojio sam vrijeme i za taj brod, za klasu Zvijezda i nastavljam dalje i u toj klasi. Zadnje dvije godine, doduše, osvojili smo opet srebro, nikako da se tu maknem, ali vjerujem da hoću. Nadam se da će 2023. godina biti baš sjajna i u toj klasi, kao i Laseru.
Malo se jesmo zanimali, pa smo “otkrili” da je ubiti klasa Star ili Zvijezda najstarija, odnosno iznimne tradicije. Pa, otkuda onda da se “makne” baš takvo što? Je li moguće da živimo u doba kada se u izmišljanju novog, odbacuje baš sve prijašnje, proglašava zastarjelim...
- Ove smo godine imali jubilarno 100. Svjetsko prvenstvo u toj klasi. Fizički je jako zahtjevna klasa i šteta što ta klasa, takav brod nije na Igrama. Iz godine u godinu se, međutim, u sportu, svim sportovima traži sve nešto novo, modernije opcije. Zato sad imamo Foil, klasa u kojoj brod praktički, skoro pa lebdi iznad mora. Jako malo je doista u moru. Sve ide u tom smjeru.
Ono što ste spomenuli u uvodu, što dodatno možda neke iznenađuje. Vi ste sve uspjehe ostvarili u Laseru, sportska vas javnost poznaje kao vrhunskog, svjetski vrijednog laseraša, ali vama je najdraža... Zvijezda!?
- Je, Zvijezda mi je najdraža iako sam sve osvojio u Laseru. Kada sam napunio 15 godina i kada se bližio prelazak iz klase Optimist u Laser, tada sam treneru Jozi Jakeliću rekao da bih jedrio u dvosjedu. On me samo pogledao, malo u čudo i rekao “Ne, ti nećeš jedriti u Zvijezdi, već ideš u Laser”. Tu je bio kraj priče, što sam mogao. Mene, međutim, enormno veseli jedrenje u brodu s nekim, kad možeš s nekim podijeliti, komentirati to što vidiš, što se zbiva u moru. Osim toga, možda kolega vidi, predloži nešto drukčije, pa odmah i nešto naučiš.
Za laike, posebno one s kopna, temeljna razlika između Zvijezde i Lasera je u broju jedriličara odnosno članova posade broda. U Zvijezdi su dvojica. Međutim, ima i još ponešto?
- Prva je ta što kada imate dvosjed, ne možete reći da je neka osoba glavna. Kormilar je dobar onoliko koliko mu je dobar flokist i obratno. Međutim, najveća je razlika što u Laseru nemate dopuštenje išta mijenjati, na jarbolu, jedru. U klasi Zvijezda imate mogućnost postavljanja jarbola, meke, tvrđe materijali, kao i jedra također. Ako vam jedro ne odgovara na krivulju jarbola, u Zvijezdi možete malo odšiti, pa ponovo zašiti, otpustiti materijal itd. To je dopušteno i u Zvijezdi ima puno više posla. Zvijezda je tehnička disciplina i u njoj ima posla i na moru i na kopnu.
Postoji još nešto bez čega se u vašem sportu ne može. Vjetar, dakako.
- Bez vjetra ne možeš ništa. I tu moram priznati da su klimatske promjene jako vidljive. U Splitu ste uvijek imali prijelaz s juga na maestral, pa nema vjetra, a sada ili uopće nema vjetra ili puše svaki dan. Tu je onda situacija “vjerujte prognozama meteorologa”, a mi njih pomno pratimo, strašno težak, zahtjevan posao. Događa nam se da cijeli dan znamo čekati u klubu da zapuše vjetar i onda na kraju odemo doma bez ulaska u brod uopće. Trener bude najzadovoljniji jer odmah zakaže novi trening, a ovaj se ni ne računa naravno, ha, ha.
Neposredno sljedeće natjecanje, ispit...
- Sljedeći mjesec imamo EP u Francuskoj. U mojoj klasi jedan Francuz dominira, pobijedio je i na Svjetskom prvenstvu, tako da se baš nadam da ću mu pomrsiti planove. To je želja. Što se 2023. tiče, ona je kvalifikacijska za OI u Pariz. Na Svjetskom prvenstvu se ostvaruju prve norme. Mislim da to neće biti problem. Ono što je u našem sportu specifično je da imamo ograničenje od po samo jednog jedriličara iz svake države po klasi. Možda će zapravo više problem biti izboriti unutar Hrvatske normu jer je sve jača, bolja konkurencija Filip Jurišić. On je taman i što se godina tiče ušao u najzrelije natjecateljsko doba koje je u jedrenju negdje između 30. i 40. godine. A i meni je generalno plan izboriti četvrte olimpijske igre, ali i po mogućnosti otići korak dalje, do vrha.
Je li vas “goni”, tjera, ali i mori malo opsesija zlata koje izmiče? Govorimo o olimpijskom i svjetskom zlatu.
- Apsolutno! Olimpijsko zlato je iznad svih medalja i tko god veli nešto drukčije, u totalnoj je zabludi. U Riju sam jednostavno to zlato predao, već sam ga bio osvojio, ali očito sam tada bio još malo mlad, premlad i neiskusan. Imao sam, odabrao krivu taktiku, ali dobro... naučio sam nešto iz toga. Naučio sam dosta i dok god sam u olimpijskom jedrenju, ne odustajem od glavnog cilja. Zlata na olimpijskim igrama - zaključio je jedan od najboljih hrvatskih i svjetskih jedriličara, Tonči Stipanović.