Sve mi se poklopilo u zadnjem plovu - ispričao je Filip Jurišić, za prijatelje Gašo, svoje dojmove o finišu borbe za medalju na minulom Svjetskom prvenstvu u klasi laser. Najprije, australski sudac Hugh dao je znak za start zadnji minut prije isteka vremena, znači u 14,59. A da tako nije bilo, taj plov se ne bi održao, medalje bi se podijelile bez toga, ja bih završio na šestom mjestu.
Kad je dobio signal, Filip je jurnuo kao i drugi, njih sedam su bili u konkurenciji za postolje: uz Jurišića, još vodeći Francuz Bernaz, onda moj prijatelj Stipanović, naš Cipranin Kontides, Irac Lynch, Novozelanđanin Saunders i Mađar Vadnai i to Jonatan, dok je njegov blizanac Benjamin zastao.
"Majko moja draga"
- Ušao sam dobro, na prvoj bovi sam bio drugi, za kostima mi je Stipica, Pavlos Kontides je daleko zaostao, mislim oko 40 mjesta…Nisam smio ostati bez medalje, jedrio sam kao da mi je u pitanju život, maksimalno koncentriran, fokusiran, čak pomalo u nekom grču, ali takvom koji me održavao u ritmu.
Na cilju je svoje jedriličare čekao trener Jozo Jakelić, kad su počeli pristizati kroz ciljnu ravninu podignuo je ruke, dao je dogovoreni signal: imaš medalju.
- Ma čekaj, mislio sam, je li to signalizirao meni ili nekome drugome. Jer Kontides se spektakularno probio naprijed. Došao sam do pontona, pitam ga što znači signal, trener mi kaže: "Imaš broncu". Majko moja draga, nastavio sam jedriti prema mjestu gdje se brodovi izvlače iz mora. Čuo sam kako netko viče: "Do pontona, brzo do pontona". Bio je to Jozo Radeljić, naš čovjek, jedriličar, trener Slovenaca, toliko sam bio ponesen da sam mislio kako još nije kraj.
Tako se na SP-u u meksičkom gradu Puerte Vallarda dogodio završni juriš na medalje: 1. Bernaz (Francuska), 2. Kontides (Cipar), 3. Jurišić (Hrvatska), 4. Saunders (Novi Zeland), 5. Stipanović (Hrvatska) i da se doda deveti Vadnai (Mađarska) i to zato što se prvi put pogodilo da su čak četvorica među deset najboljih na SP-u štićenici Joze Jakelića, trenera Mornara. Iz Meksika je naša grupa jedriličara stigla do Pariza, nastavili za Zagreb (hvatali su letove doslovno u zadnji čas), pa su dočekani na Resniku oko 23.30. I obasjani sjajem bengalki, svirkom automobila, razdragane obitelji jedriličarskog kluba Mornara. Onda su dojurili u lučicu podno Sustipana, nastalo je neopisivo veselje na račun uspjeha Jurišića, koji je prvi put na velikom natjecanju nadmašio znatno renomiranijeg Stipanovića, vlasnika dviju srebrnih olimpijskih medalja i nizu trijumfa na svjetskim i europskim prvenstvima.
- Naš trener nas je odgojio tako da se uvijek svi vesele najuspješnijem - rekao je Filip.
Rus zatočen u Sočiju
- Mi se uzajamno pomažemo, zajedno treniramo, svaki od nas itekako dobro zna sve vrline rivala, baš smo prijatelji. Ali za vrijeme regate, jedan drugoga bi izili, pa kad se sve završi, mi smo kao braća.
U tom kupku naših i stranih jedriličara, koji su praktično članovi Mornara, nedostajao je Rus Sergej Komisarov, on je zatočen u Sočiju, tamo trenira, jer su Rusi izbačeni iz konkurencije.
- Čuo sam se sa Sergejom više puta, znam da pati što nije s nama. Želim mu pomoći… Meni je nedavno predsjednik jedriličarskog saveza Bahreina ponudio da optiram za tu državu, ali nije ni stigao do kraja iznijeti svoj prijedlog, rekao sam mu, da za sve novce svita ne bi napustio Mornara i moj Hvar. No, ponudu sam servirao Komisarovu, možda će je prihvatiti…q