Hrvatsko plivanje prije tri je godine na veliku scenu lansiralo dva velika dragulja, Franka Grgića i Marina Mogića. Dvojac je porušio nekoliko rekorda i predviđala im se velika budućnost, a onda je sve stalo.

Grgić se gotovo uopće ne javlja, dok Mogić s druge strane nije imao problem izdvojiti nekoliko minuta za javnost.

Kako se osjećate, kakvo je vaše zdravstveno stanje danas?

- Zdravstveno stanje je opet mrvicu zeznuto, čeka me uskoro operacija lakta. To je ozljeda koju vučem već dugo vremena. Došli smo to točke gdje se sada taj lakat nakon dugo odgađanja mora operirati, jer jednostavno više ne mogu plivati. Inače sam super i dalje sam motiviran, željan plivanja. Početak godine je bio dosta dobar, taman sam se krenuo vraćati u formu i hvatati kontinuitet treninga, ali to je sport.

Šest mjeseci stanke

Jeste imali neka natjecanja u ovoj godini? Kakvi su bili rezultati?

- Odradio sam tri, četiri natjecanja. U odnosu na godinu kada sam trebao ići na Olimpijske igre, rezultati su mrvicu slabiji, što je i normalno nakon takve pauze. Lani sam imao i pauzu od četiri mjeseca radi srca, bilo je nekih smetnji. Srce je sada dobro, kuca kako treba. Taj dio je riješen. Rezultati su stoga bili slabiji, to smo znali i očekivali, ali krenulo je na bolje. Ne volim pričati što bi bilo kad bi bilo, ali svakako je išlo prema boljem. I bit će dobro, samo da riješim lakat.

Planovi za budućnost?

- Planovi su zapravo vrlo jednostavni. Nakon operacije lakta čeka me rehabilitacija od šest mjeseci, tako da ću tek početkom sljedeće godine nazad u bazen. Planovi su uvijek isti, a to su Igre u Parizu 2024. Nakon toga što god bude. U ovom trenutku bazen je u drugom planu, fokus je lakat i rehabilitacija te se nakon toga vraćamo u bazen. Korak po korak i idemo iz početka još jedan put.

Franko Grgić i Marin Mogić

RONALD GORSIC/CROPIX

Trener Mate Ružić i plivač Marin Mogić iz splitskog Jadrana

JAKOV PRKIC Cropix

Što je s Frankom Grgićem?

- Franko i ja smo zadnje dvije do tri godine u manje prisnom odnosu. Neću govoriti neke stvari s obzirom na to da nije tu, trenutno smo u normalnom odnosu. Možemo popričati malo, našaliti se, ali sve osim toga je prošlost. Moja ideja je prije korone i nakon korone bila nastaviti plivati, te vidjeti koliko daleko mogu otići. Njegova ideja je bila malo drugačija, on se zasitio po onome što sam shvatio, na neki način nema više motiva. Imao je i Franko problema s ozljedama, ali čini se da imamo drugačije ideje u životu i da je to razlog zašto smo se razišli. Nitko ne može osporiti sve što je Franko napravio, kao i sve što smo zajedno napravili i što smo trenirali niz godina.

Vi nemate problema s motivacijom?

- Tako je. Dapače, volio bih razvući karijeru što duže, dok god to ima smisla i rezultatski, ali i radi zdravlja.

Kako ste se osjećali kada ste shvatili da ipak ne idete u Tokio? Da su ozljede bile preteške?

- Bilo je tada svakakvih emocija. U jednu ruku ne može mi biti previše žao, jer je srce bilo u pitanju. Zdravlje mora biti svakako u prvom planu. U drugu ruku kao netko tko se bavi sportom cijeli život i živi s tim snovima, normalno da je bilo teško. Prošlo ljeto je bilo jedno od težih koje sam imao u životu, u smislu toga da moram sebe prisiliti da se odmaram, a gledam na televiziji plivače kako plivaju i ispunjavaju kako njihov san, tako i moj na jedan način. Bilo je izazovno u svakom slučaju, ali život ide dalje. Zdravlje mi je na prvom mjestu, drago mi je da sam ozdravio i da mogu nastaviti plivati i sanjati.

Studij nije bio moj izbor

Jeste razmišljali o odlasku u SAD?

- Jesam. Mislim da je to nakon srednje škole jedan prirodni tijek misli. Moja razlika je bila u tome što sam ja završio zanat i fakultet mi nije bio prioritet. Moj jedini cilj je bio otići u Ameriku te vidjeti koliko je to drugačije nego ovdje. I uvjeriti se postoji li neka nova prilika tamo. No, kako nisam studirao tako je Amerika izgubila smisao. Ne želim studirati nešto što me ne zanima. Konkretno, nisam razmišljao da idem, ali naravno da u glavi uvijek imam tu Ameriku, čisto da vidim tu razliku. Smatram da se u Europi puno drugačije trenira nego u Americi. Možda je koncept sličan, ali i po natjecanjima se vidi da su plivači iz Europe i Amerike dosta drugačiji. Lagao bih kad bi rekao da nisam znatiželjan da vidim kako oni to rade.

S trenerima imate odličan odnos?

- Mene je Jadran primio prije osam godina. Klub je uvijek bio uz mene, stajao je iza mene zajedno s trenerima u svakoj situaciji. I to posebno cijenim. A mislim da smo s rezultatima pokazali da znamo što radimo.