Mlada gornjostubička plivačica Jana Pavalić odavno je prestala biti "no name" i anonimka na plivačkoj karti svijeta. Još uvijek djevojčica, ova 16-godišnja plivačica osvojila je gomilu medalja od kojih je najsjajnije zlato na juniorskom SP-u u Limi na 50 metara leptir. Osvojila je Jana, još kao klinka sve, s pravom potvrdivši da je najbolja hrvatska plivačica nakon Sanje Jovanović čije će dosege, uvjereni smo, vrlo brzo i nadmašiti. Njezino ime nalazi se na popisu čak 35 od 40 državnih rekorda na 50 i 100 metara slobodno i leptir u 25-metarskim i velikim bazenima. "Jana Pavalić" piše na gotovo svim kadetskim, mlađejuniorskim, juniorskim, mlađeseniorskim, a već odavno, unatoč mladosti, i na seniorskim popisima rekorda u spomenutim brzim dionicama. Jana je pravo čudo, nije još srušila samo seniorski rekord Amine Kajtaz na 100 metara leptir.
Ona, u tandemu sa svojim trenerom Ivicom Androićem, kao članica zabočkog PK Olimp i dalje uporno trenira u Tuheljskim toplicama u ne baš idealnim uvjetima, ali ne sustaje niti nakon što je nedavno operirala rame. Sada se uspješno nakon duge pauze vratila u bazene i teretane, trenira kao nikad i stremi ka svojem sljedećem velikom cilju - nastupu na OI u Parizu ovog ljeta. Vrlo ozbiljno radi i potvrđuje da je teška ozljeda ni najmanje nije skrenula sa zacrtanog puta.
- Presretna sam što sam se u siječnju vratila u bazene, osjećam se kao da sam se vratila iz mrtvih. Osjećaj je prekrasan, opet sam u onome što najviše volim - kaže Jana, s kojom smo razgovor vodili u teretani u Zaboku tijekom jednog od čak tri treninga tog dana. U pauzama između vježbi, koje joj daje trener Androić, Jana je nastavila priču:
- Spremat ćemo se još mjesec dana i onda slijedi prva prava velika stvar. Idemo u Rijeku na plivački miting "Victoria - Primorje" gdje ću odmah probati isplivati normu za Pariz. Nadam se to odraditi već u prvom pokušaju da ne razmišljam o tome u nastavku sezone, da mogu biti opuštenija.
Koje su još sljedeće mogućnosti ne ispuni li se norma već u Rijeci, govore Jana i Androić nadopunjujući se:
- Tjedan dana nakon toga je Arena cup u Zagrebu, a u nastavku sezone su juniorski EP u Vilniusu i seniorski EP u Beogradu gdje se također ide po normu ne ispunimo li je ranije. Možda u međuvremenu ubacimo još neko natjecanje, bude li potrebno. Sami rezultati ili medalje s tih natjecanja nisu i neće biti u u prvom planu, samo je norma bitna da odem na svoje prve Igre, "cvrkutala" je Jana u pauzi između napornih vježbi.
S obzirom na godine, bude li sve u redu sa zdravljem, Jana može nastupiti i na pet-šest Igara u karijeri:
- Bit će vremena o tome razmišljati, ali bih voljela ići već sada u Pariz jer mislim da mogu. Situacija je sad super, ništa me ne boli, ali bilo mi je jako teško. Pauzirala sam puna četiri mjeseca, uopće nisam ulazila u bazen, samo sam vježbala da održim kakvu takvu formu. I prošle sezone je bilo problema, pauza je trajala oko godinu i pol. Sad sam presretna i zahvalna svima koji su mi pomogli da se vratim.
Androić je ispričao, a Jana potvrdila nešto o dugoročnim planovima, koji su zajednički dogovorili:
- Cilj je ići u SAD na studij, plivati i školovati, završiti četiri godine fakulteta, plivati tamo u što boljem klubu i otići na još puno Igara, a prije svega uživati u ovom sportu koji Jana obožava. Jana još ima dvije godine srednje škole, nije izabrala sveučilište, no studirala bi:
- Neku ekonomiju, menadžment, ali to još nisam definirala. Ima dosta vremena za razmišljati o tome.
Janin se život svodi na to da "nema život" jer je plivanje njezin život:
- Malo mi to nekad smeta zbog premalo druženja s prijateljima. Stalno sam na putu, na treninzima, ali nije mi to prevelika tlaka, volim to. Ima to svoje mane i dobre strane. Puno sam u tome, neki bi rekli previše, ali vidim puno svijeta što moji vršnjaci ne mogu. U ovakvom životu ima pluseva i minusa, no ja prije svega volim plivati pa mi to i nije neki problem.
Biti stalno u bazenu i trenirati - to podrazumijeva i nemati neko tipično djetinjstvo:
- To je istina i ne da mi se baš svaki dan ustati u 5 sati, ići iz Gornje Stubice u Tuhelj na bazen, zatim u školu u Zabok pa u teretanu i nakratko zatim doma i onda opet navečer na bazen. Stvarno sam nekad zasićena, ali to mi je već ušlo u rutinu. Izabrala sam svoj put, imam cilj i idem do kraja dok to ne ostvarim. Nije mi teško, zapravo uživam u tome. Zasad sam puna želje i volje i ti rijetki trenuci kad mi se baš i ne da brzo me jako prođu. I idem dalje.
Jana i Androić su opet ispričali kako je Zagorka, kontinentalka, postala najbolja hrvatska plivačica:
- U Zagorju se malotko bavi plivanjem. Kad sam krenula u školu dijagnosticirana mi je neka mala skolioza. Počela sam plivati u Jezerčici (bazen u Donjoj Stubici, op.a.), ali tamo nije bilo idealno. Mamin prijatelj nam je "ponudio" trenera Ivicu Androića. Ako ćemo iskreno, rečeno mi je da bih trebala plivati i to je to. Sad plivam, smije se Jana i dodaje - ništa ne bih mijenjala. Doma smo u obitelji uvijek pričali o sportu, o nogometu, rukometu, košarci... nikad o plivanju jer je mama bila rukometašica, a tata nogometaš. Da se ne bavim plivanjem, igrala bih rukomet ili košarku. Te sportove i pratim i mislim da bih i u njima bila dobra.
Sveučilišta diljem SAD-a već su kontaktirala Janu, doslovno su navalili:
- Puno mi ih se javilo, ali ne donosim još odluku jer ima dosta vremena. Zasad samo skupljam ponude.
Androić se smije: "Nemate pojma koliko su navalili - svi".
Janin brat Petar, također plivač, već je na putu u SAD:
- U kolovozu leti za Philadelphiju, zaboravila sam ime sveučilišta i još nije izabrao smjer, ali bit će neki menadžment, kao što planiram i ja. Tamo se smjer može nešto kasnije izabrati nakon dolaska na sveučilište. Jako sam ponosna što je ostvario svoj cilj i sretna sam zbog njega.
Jana može biti ponosna na to što sa 16 godina ima gotovo sve hrvatske rekorde:
- Samo na velikom bazenu ne piše moje ime na seniorskom rekordu na 100 metara leptir. Da, priznajem, ponekad pogledam tu listu, osjećaj je lijep, to mi potvrđuje da se vrijedi žrtvovati i da je vrijedilo to što sam radila.
Jana podiže novu "rundu" Androićevih utega i priča kako je postala sprinterica i pliva isključivo 50 i 100 metara:
- To je trener odmah "vidio" u meni. I meni odgovara, ali sam s isključivo sprinterskim dionicama počela tek za priprema za juniorski EP-u u Rimu prije dvije godine. Tad sam se počela baš za to spremati. Duže discipline prepustit ću drugima.
- Još je moramo "natjerati" na 200 metara, dodao je uz osmijeh Androić, a Jana mu je onako mladenački, samo očima i grimasom "oponira".
Mlada je plivačica nedavno od HOO-a dobila Nagradu Dražen Petrović za najbolje mlade sportaše:
- To je posebna stvar koju dobije jako malo sportaša i na nju sam jako ponosna. I to mi je potvrda da sam na dobrom putu i "poguranac" da nastavim tako dalje.
Zatim je, dok se Jana znojila pod teretom, Androić iznio mali "monolog":
- Eto, radimo normalno, ali ipak čuvamo to rame, doziramo je i neke vježbe izbjegavamo. Jani je karijeru spasio gospodin Dean Mistura iz Poliklinike Scipion u Rijeci. Jedan drugi eminentni stručnjak na tom planu - neću mu spominjati ime - bio nam je rekao da Jana mora(!) prestati plivati, a ispalo je doslovno da ni operacija nije bila potrebna. No, to je prošlost. Cilj nam je otplivati ove godine normu za Pariz, a ako se ne ostvari to, želimo medalju na juniorskom EP-u. Još dvije je sezone ona u juniorskoj konkurenciji. Treba naglasiti da za plasman na OI treba plivati europski juniorski rekord (24.72), neće biti lako. SP u Beogradu bit će nam "zadnji vlak" za Pariz, ako dotad ne ispliva normu. Ako ranije otpliva normu, odlučivat ćemo hoćemo li na seniorsko ili juniorsko EP. Bliže sam ideji o juniorskom, da ide među svoje i da pokaže tko je gazda u Europi.
Androić je pojasnio "kalvariju" koju su njih dvoje prolazili:
- Gadno nas je uštopala ta ozljeda, ali ni tada joj nisam dopustio da ne radi ništa. Aerobno smo stalno radili da ostane u formi i čuvali ramena. Ona zapravo nije niti svjesna što može njeno tijelo. Svi testovi pokazuju da može plivati još puno bolje nego što pliva. Od 28. rujna, nakon ozljede, do prosinca kad se vratila, u tri mjeseca je skinula sve državne seniorske rekorde u malim bazenima. Ona ima prostora za napredak kao u priči. Nekad je pustim da malo "fuša" kad vidim da joj trening ne ide, tada je pustim, ona je ipak još tinejdžerica...
Ali Androić joj zato ne daje "popuste":
- Ponedjeljkom, srijedom i petkom ima dva bazena i jedan suhi trening. Utorkom i četvrtkom po jedan suhi, ali ne u teretani i jedan trening u bazenu. Samo je nedjeljom slobodna, dok u subotu ujutro ima jedan trening.
Jana je u Zaboku u teretani trenirala u majici talijanske Rome. Zašto:
- Ne, nisam navijačica Rome. Jednostavno, draga mi je ta majica; u Rimu sam je kupila kad sam bila na svojem prvom juniorskom EP-u...
Jana je još kao vižljasta djevojčica rušila rekorde, no sad se pretvorila u "moćni plivački stroj". Idealnih je plivačkih proporcija, puna snage i "napredna" za svoje godine. Mišić na mišiću, pretvara se u ribu, u sirenu:
- Plivanje je takav sport, a i genetski sam takva. Još sam i "oslabila" kakva sam bila prije ozljede. Tek se vraćam, tek ću se vratiti u pravu "formu".
Mlada je Stubičanka u dvije rečenice prošla kroz dosadašnju karijeru i interese izvan plivanja:
- Dosta sam toga osvojila, mogla sam i više. Najdraže mi je ipak zlato iz Lime na juniorskom SP-u jer sam išla preko volje nakon duge sezone, a i rame me je već malo boljelo. A završilo je tako neočekivano dobro. Osim plivanja, pratim sve naše reprezentacije, to gledam s obitelji, izlazim s društvom kad i koliko mogu, slušam muziku i sama za sebe nekad pjevam. Neka sam "klasičarka", volim rock standarde, više volim stranu glazbu od domaće preferiram Valjak, Kazalište... nešto tome slično...
Presretna što je opet u svojem elementu Jana se prisjetila i najgoreg dana u životu kad joj je spomenuti "veliki stručnjak" na osnovi nalaza rekao da mora prestati plivati:
- Bilo je to strašno iskustvo. To je bio najgori dan u mojem životu. Bila sam u ordinaciji kad mi je taj gospodin rekao da trebam prestati plivati. Pokušala sam suspregnuti suze, ali su same krenule. Jedva sam čekala izaći van, vani sam se raspala, zvala mamu, to je bio neviđeni šok. Nismo to prihvatili, odmah smo išli po drugo mišljenje i gospodin Mistura u Rijeci je odmah rekao da rame uopće nije u tako strašnom stanju, dapače. I bio je, srećom, u pravu. Opet sam kao nova...