Ona nije tipična sportašica koja se bori za medalje, kojoj je san otići na Olimpijske igre ili se popeti na vrh nekog postolja. Ona je sportašica koja uspjehe niže na malo drugačiji način, sportašica koja ruši barijere, koja pobjeđuje sama sebe i svladava ekstremno teške izazove rezervirane samo za one najodvažnije. Dina Levačić iza sebe ima takav niz impresivnih pothvata da je pomalo i teško povjerovati da ovog petka slavi tek 29. rođendan.
Znate već da je prva Hrvatica koja je preplivala La Manche, da je postala tek druga žena u povijesti koja je u 90 dana isplivala tzv. “trostruku krunu” (mostovi Manhattana u New Yorku, Kalifornijski zaljev od otoka Catalina do San Pedra La Manche), da je prije dvije godine postala tek 23. osoba na svijetu koja je kompletirala famoznih Oceanovih 7, skupinu izazovnih maratona koji u daljinskom plivanju imaju status “svetog grala”...
Ali, sjajna sportašica iz Splita i dalje je puna novih motiva i ideja, pa se tako ove godine sama pobrinula za najljepši rođendanski poklon. Ovih je dana postala prva osoba iz Hrvatske koja je završila dva zahtjevna plivačka maratona u Australiji - od plaže Cottesloe do otoka Rottnest dužine 19,7 kilometara, te niz rijeku Derwent na otoku Tasmaniji (34 kilometra). U teškim uvjetima, zbog kojih je morala otplivati znatno više od idealne staze, prvi izazov je u završila za šest sati i 47 minuta, dok je u drugom na cilj kod Tasmanskog mosta u Hobartu došla za sedam sati i 28 minuta.
Prvi dio po noći
- Najvažnije je da su oba plivanja uspješno prošla i da su oba bila odlično iskustvo. Rottnest je po brojnosti najveći na svijetu među takvim događajima i cijela organizacija je bila na posebnoj razini, a i meni je doživljaj bio poseban jer obično su sva moja plivanja solo i rijetko mi se pruži prilika biti dio priče u kojoj puno ljudi pliva istovremeno sa mnom. Derwent je također bio poseban jer se pliva u rijeci, a uz to sam prvi dio plivala po noći. Ono što je prilično zanimljivo jest da se, iako se u teoriji cijelo vrijeme pliva u rijeci, već negdje oko polovice počne osjećati utjecaj mora. Naime, zbog plime i oseke more dolazi dosta daleko u rijeku, tako da se i prema tome mora tempirati plivanje, pa sam zato i krenula po noći. Bilo je jako zanimljivo i nije bilo lako, ali uspješno je završilo i to je najvažnije.
Je li neki dio u tih više od 14 sati ukupnog plivanja bio posebno izazovan?
- Uvijek tijekom plivanja ima nekih kriza, ali to je normalno. Na Rottnestu je bilo prilično valovito i puhao je jak vjetar, pa je to bilo malo nezgodno, ali takvi su uvjeti u daljinskom plivanju. Da hoćemo bonacu, plivali bismo u moru. A što se tiče Derwenta, prvi dio po noći je bio tehnički nezgodan. Osjećaj koliko si blizu ili daleko od broda zna biti zahtjevan za koncentrirati se, a kasnije kad je počeo utjecaj plime i oseke, trebalo je i s tehničke strane biti svjesniji. Nije kao u moru da samo plivaš. To je bila neka posebnost, ali sve skupa nije bilo nikakvih većih incidenata, sve je dobro prošlo.
Imala je Dina u ovoj avanturi i veliku podršku australskih Hrvata.
- Vozili su me ujutro, pomagali mi kad god je trebalo i stvarno sam im zahvalna na tome. Lijepo je kad znate da možete na nekoga računati. Neki od njih su ustali i prije zore kako bi me došli ispratiti na startu što je stvarno bilo jako lijepo.
Spomenuli smo u uvodu samo dio Dininih pothvata, no skupila ih je ona puno više, a još uvijek se veseli i svakom novom. Što je to što je stalno vuče u nove pustolovine na koje se većina čovječanstva ne usudi ni pomisliti?
- To je neka osobna motivacija, dječja znatiželja, postavljanje novih izazova samoj sebi... Putem upoznaš mnoge ljude, pa ti onda prijatelji preporuče neko plivanje, kažu da je super, da je zabavno, da je lijepo mjesto za posjetiti. Tako se otvaraju neke nove avanture, istraživanje novih mora i oceana, ali i neki novi osobni izazovi.
Gdje joj je dosad bilo najteže ili možda najopasnije?
- Najtežega nema. Svako plivanje ima nešto svoje, nešto što ga čini kompliciranim ili težim od drugih. Stvarno imam sreću da se nikad nisam našla u situaciji da sam bila u nekoj izravnoj opasnosti. Koliko god se nekome tko nije u ovome sve ovo čini kao ekstremno, a zapravo i jest ekstremno plivati toliko sati, ja u svakom trenutku pored sebe imam brod i na njemu ljude koji jako, jako dobro paze na mene i dobro znaju procijeniti situaciju. Tako da ne mogu reći da sam se ikada izbliza našla u po život ili po zdravlje opasnoj situaciji.
To dakle znači da nema ni straha prilikom ulaska u ovakve projekte?
- Ne mogu reći da me ikada bilo strah da će se nešto dogoditi. Ali, s godinama sam stekla strahopoštovanje prema moru. Znam koliko brzo se stvari mogu zakomplicirati i koliko treba biti oprezan i slušati druge koji možda bolje poznaju određeno more. Tako da stvarno poduzimam sve moguće mjere sigurnosti da se ne bih našla u situaciji koja može biti opasna i za mene, i za druge ljude uključene u moja preplivavanja.
Samo vi i vaš um
Kakve joj misli prolaze glavom dok satima pliva morima, rijekama, tjesnacima?
- Nema nekih specifičnih misli. Naravno, u trenucima kad mi je teško, razgovaram sama sa sobom, motiviram se i imam neke strategije koje primjenjujem i koje funkcioniraju na meni. A ostatak vremena, što god mi padne na pamet. Od nekih maštarija do različitih scenarija koji se vrte u glavi. Ali plivanje je zapravo pomalo meditativno, u smislu da u nekim trenucima bude kao da se vrijeme uruši. Kad ste sami, kad je glava u moru, taj pojam o vremenu postane nekako drukčiji. To je neka posebnost plivanja, nema toliko podražaja iz okoline, nego ste samo vi i vaš um.
Koliko je teško financirati ovakve izazove i pronalaziti sponzore koji su voljni pomoći?
- Malo je lakše nego što je prije bilo iako to još uvijek nije jednostavno i zato sam doista zahvalna svim svojim sponzorima, i onima s kojima surađujem već neko vrijeme, i novima. Ovo je sport, nije to baš jeftina zabava, sve to košta, ali ne želim i ne mogu se buniti s obzirom na to da ni u jednom individualnom sportu nije jednostavno doći do sponzora. Svi su u sličnoj situaciji, bore se za sebe kako i koliko god mogu, pa tako i ja radim. Zahvalna sam svakome tko mi pruži priliku i tko vidi potencijal za suradnju sa mnom.
Za Dinu je, shvatili ste, plivanje isključivo ljubav. Ljubav koju kombinira uz posao edukacijskog rehabilitatora i uz doktorat na Medicinskom fakultetu. I sve stiže...
Mama i tata vode računa
- U mom životu uvijek je bilo nešto i plivanje. Bila to škola, fakultet ili sada posao. Tako da su meni to neke normalne postavke, za drukčije i ne znam. Sve se svodi na organizaciju i motivaciju, onda je sve moguće.
A sve je lakše i uz podršku mame i tate koji su s njom na gotovo svim pothvatima, uključujući i ove posljednje u Australiji.
- Mama je na svim preplivavanjima sa mnom, a tata na većini i puno mi znači kad znam da su na brodu ljudi koji će sve učiniti za mene i kojima su moja sigurnost i zdravlje na prvom mjestu. Tako da ne moram razmišljati je li sve u redu i je li situacija u kojoj se nalazim OK, jer znam da oni vode računa o tome. Tata je sada na prvom preplivavanju bio uz mene u kajaku, ali kako je bilo dosta valovito i nezgodno, nakon nekog je vremena izašao na brod koji me pratio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....