U srijedu 21. kolovoza bila su točno tri tjedna od njegovog olimpijskog debija. Ujedno i 24 sata prije polijetanja za SAD, za nastavak studiranja. Jere Hribar, dvadesetogodišnji Splićanin, inače najmlađi muškarac među našim olimpijcima u Parizu. Ondje je, u La Defense Areni 1. kolovoza isplivao vrijeme od 22.08 sekundi na 50 slobodno. Nije bilo dostatno za polufinale, ali o tome kasnije.

Tri tjedna potom, predmnijevamo da su se slegnuli dojmovi Igara, Pariza, debija na najvećem sportskom natjecanju na svijetu. Ujedno, valjda je bilo i dostatno vremena za dobar odmor.

- Ovo mi je prvi pravi odmor nakon tri godine - naglašava Jere i pojašnjava:

- Prošle godine sam imao Europsko prvenstvo do 23 godine pa 10 dana pauze i išao u Ameriku. Godinu ranije sam imao juniorsko Svjetsko prvenstvo u Peruu, pa sam imao pauzu od možda dva tjedna. Tako da mi je ovo sad stvarno dobro došlo.
Jere je istinski skrenuo pozornost na sebe na začetku seniorskog puta s vrlo lijepim ostvarenjima. U već spomenutoj Limi, na juniorskom SP 2022. osvojio je dvije medalje - srebro na 100 slobodno i broncu na upola kraćoj dionici. No, iste je godine imao i juniorsko EP u rumunjskom Otopeniju, gdje je ponovo dospio do jedne od stepenica na podiju. Srebro na 50 slobodno. U biti, tog je trenutka već Jere naznačio da Hrvatska dobiva ili u najmanju ruku ima u ovom mladiću sjajan i snažan sprinterski plivački potencijal. Uostalom, u Otopeniju je brži od njega bio samo već velika zvijezda, Rumunj David Popovici. Dometi koji nisu ostali nezamijećeni i među “lovcima na talente” s američkih sveučilišta. U jesen iste godine, te 2022. se obećao, dok je lani u isto to vrijeme već bio na američkom jugu, na sveučilištu Louisiana State.

NIKOLA BRBOLEZA Cropix

U travnju ove godine je u Kanadi, na tamošnjem Otvorenom državnom prvenstvu, plivajući za svoje sveučilište, isplivao olimpijsku i to A normu za 50 slobodno (21.94). Zanimljivo, drugi je tada bio još jedan Hrvat, Luka Cvetko (Notre Dame). Tako je Jere završio u Parizu, njegov pogled nakon Igara je:

- Imao sam baš dovoljno vremena za razmišljati, sabrati misli, sve nekako sažeti, ali načelno već nakon tjedan dana sam formirao stav, mišljenje. Osjećam se ponosno što sam uopće nastupio na Igrama, što sam imao pravo natjecati se među najboljim sportašima na svijetu. U svim sportovima, ne samo plivanju. To je čudesno! Vidio sam, upoznao, razgovarao sa sportašima koje sam do tada gledao na televiziji. To me stvarno dojmilo. Drugo mi je pak mišljenje da me ove Olimpijske igre nisu toliko ispunile kao što sam mislio da hoće.

To sada govorite o osobnom izvedbenom, rezultatskom dijelu?

- Da, nije mi krajnji cilj i mislim da mogu puno bolje od 22. mjesta - pojašnjava Hribar.

Valja podsjetiti kako je Jere u Parizu 50 slobodno plivao u vremenu 22.08 što mu je u konkurenciji 74 plivača donijelo 22. mjesto. Vrijeme koje je sporije od njegovog osobnog rekorda, onog u Torontu.

- Svjestan sam da sam još jako mlad i siguran sam da će biti još prilika, još najmanje dvoje OI, kao i da će možda već sljedeća godina donijeti i finala na velikim natjecanjima, na SP u Singapuru u srpnju 2025. Možda i medalju.

Ovime je Jere odgovorio po pitanju osjećaja zadovoljstva ili nezadovoljstva rezultatom iz Pariza.

- Načelno sam se ja tamo u travnju spremao samo za to da se uopće plasiram u Pariz. Nastup na Olimpijskim igrama bio mi je “šećer na kraju”, ništa više. Rezultat je zapravo čak bio i dobar, tako da sam ja super zadovoljan s nastupom.

Jere Hribar je, naveli smo već, bio najmlađi naš olimpijac, dok je najmlađa olimpijka bila Jana Pavalić sa 17 godina, također u plivanju. No, Jere je bio jedan od najviših naših olimpijaca. Koliko ono, 203, 205 cm?

- Mislim da je zapravo sredina, 204.

Otac je bio vaterpolist

Jerina povezanost s bazenom krenula je s ozljedom i rehabilitacijom, ali ne Jerinom, već oca mu.

- Otac je bio vaterpolist, vratar. Sa 17-18 godina je igrao s prijateljima košarku, pa ozlijedio koljeno i nakon toga se prestao baviti sportom. No, koljeno je i dalje boljelo, pa je plivanje bilo oblik oporavka. Nekoliko puta sam kao mali otišao s njim na bazen, vidio drugu djecu kako treniraju i rekao ocu da mi mi se to sviđa, pa da bih ja sutra probao to isto s njima. Sutradan, ja sam bio s drugom djecom na treningu, otac u malom bazenu na rehabilitaciji koljena, ha-ha.

KOLEKTIFF Kolektiff

Tako smo dobili budućeg olimpijca. Plivački izbornik Pero Kuterovac nam je u nekoliko navrata rekao kako mu je primarni cilj, sada kao izborniku, poslati što više plivačica i plivača na studij u SAD. Što je to tako fantastično što Amerika u plivanju nudi, a nema u Hrvatskoj? Infrastrukturno mi imamo bazena...

- Slažem se potpuno s Perom. Svom sam treneru Jakši Arambašiću rekao da mu cilj treba biti spremiti plivača, psihički i fizički, za Ameriku. Tada, s 18-19 godina, što će raditi u Americi, to je na svakom plivaču ili plivačici. Iz osobnog iskustva, ja bih svima, a upoznao sam i plivače i tenisače i košarkaše, svima preporučio odlazak tamo na studij. Da dožive ono što sam ja doživio. Nek’ vide, pa ako im se ne svidi, imaju se gdje vratiti, ali po mojem iskustvu, to je super. Sad, da odgovorim konkretno na pitanje... Da, infrastrukturno imamo i mi bazene, nije to problem. No, fakultet i sport, taj spoj, to rijetko tko u svijetu ima kao SAD. Početkom semestra sjednem sa svojim savjetnikom na fakultetu, on spaja školu i plivanje. Onda “namještamo”, dogovaramo točnu satnicu obveza tjedno. Recimo, viša razina matematike, imam 20 sati po semestru, onda biram kada ću to uzeti da ne kolidira s drugim obvezama, s plivanjem. Imamo u kampusu četiri menze. Jedna je samo za sportaše, jede se samo zdrava, bio hrana. Imamo trojicu glavnih kuhara. Jedan je zadužen za pizzu, drugi za cheeseburgere, hamburgere, wrapove, treći za tjesteninu. Ako ti se nešto ne sviđa, pitaš onog za pastu, tjesteninu da ti napravi pastu s recimo špinatom, kapulom... Na bazenu imamo hladnjake gdje stoje proteini, vitamini, jabuke, kuhana jaja, sendviči. Sve je to odmah usput. Usput se jede, nema stajanja i sve je blizu. Svatko ima svoju teretanu, opremu. U teretani su još četiri trenera specijalizirana samo za taj dio.
Shvatili ste, drugi svijet. Toga nema nigdje ni u Europi.

- Ali, uvijek vrijedi ona stara izreka kao i doma, kod nas: “Škola je na prvom mjestu”. Ako krenu problemi sa školovanjem, odmah imate razgovore i s trenerima i profesorima kako bi se sve brzo riješilo.

Kako ste vi došli do stipendije?

- Postoji aplikacija Swim Clouds. Samo se prijavite, upišete svoja plivačka vremena i onda te prate. Meni se Louisiana State javio nakon juniorskog EP u Rimu 2021. Tada sam bio šesto mjesto zauzeo, ali oni su mi se među prvima javili. Vidjeli su potencijal u meni. Godinu kasnije je slijedilo juniorsko EP u Rumunjskoj i juniorsko SP u Peruu, gdje sam ukupno uzeo dva srebra i broncu. Tada mi se počelo javljati još više sveučilišta, ali ja sam se odlučio za one koji su prepoznali moj talent prije svih medalja.

Sa 17 se prebacio na sprint

Znamo koji je razlog, motiv plivača iz Europe, cijelog svijeta otići na sveučilišta u SAD. Ondje dolaze do diplome, dok rade u sjajnim sportskim uvjetima, no predstavljaju svoju državu na SP ili OI. Koji je motiv sveučilištima da ponude stipendije strancima?

JORIS VERWIJST/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA Joris Verwijst/imago Sportfotodienst/profimedia

- U veljači imate konferencijsko natjecanje, u ožujku savezno, američko prvenstvo, natjecanje svih sveučilišta. I da, postoji puno dobrih plivača iz Europe koji su ondje, napreduju, ali na tim natjecanjima predstavljaju fakultet, sveučilište. Svaki uspjeh, svaka medalja na tim natjecanjima, sveučilištima diže ugled, rejting, cijenu. Pitanje prestiža. Leon Marchand, Francuz koji je u Parizu osvojio četiri medalje, on je isto američki student, pliva za Arizona State. On je isto osobno sazrio u Americi, dok je Arizona State dobio perfektnu reklamu.

Jere Hribar se opredijelio od malena za sprinterske discipline. Kada se pogleda hrvatsko plivanje u posljednjih 30 godina, mi načelno i imamo plivačice i plivače gotovo pa samo na kratkim prugama. Od Miće Miloševića, Gordana Kožulja, Duje Draganje, Marija Todorovića, Sanje Jovanović... To su sve uglavnom 50 i 100, rijetko 200 metara. U redu, imamo jednog Marina Mogića, bio je tu i Franko Grgić na srednjim i dugačkim prugama, ali oni su više iznimka no pravilo. Zašto Hrvati više vole kraće dionice?

- Ja sam počeo plivati 50 i 100 slobodno kad sam imao 17 tek. Prije toga sam plivao 100 i 200 leptir, ali kako sam naglo izrastao, trener i ja smo skužili da mi je teško postalo s tako dugačkim rukama, nogama leptirovim stilom. Teško mi je postalo dugačkim zaveslajima “izvući” 200 leptir. Sad, zašto je razlog zašto mi imamo jako puno ili uglavnom plivanje na kraćim dionicama. Možda su nam treneri baš takvi, za to specijalizirani ili nam je povijest plivanja takva. Da smo bolji na kraćim ili srednjim dionicama. Opet, imamo kao što ste rekli Marina Mogića koji i dalje pliva 1500. Bio je Franko Grgić također odličan na 1500.

Koliko je visina u određenim disciplinama određujuća, otegotna ili olakotna okolnost?

- Plivanje je sport u kojem se ne možeš temeljem visine odlučiti što ti paše. Iako, postoji podatak da od 10 osvajača olimpijskih zlata, raspon visine je bio od 180 do 205 cm. Svatko ima svoju tehniku, vrline i mane. Nema nekog pravila.
Štafeta. To dosta dugo nismo imali, neku jaku, “pravu”, da bismo je ljetos složili na seniorskom EP u Beogradu. Hrvatska muška štafeta na 4x100 metara slobodno u sastavu Nikola Miljenić, Jere Hribar, Vili Sivec i Toni Dragoja osvojila je četvrto mjesto na Europskom prvenstvu u Beogradu ostvarivši pritom povijesni uspjeh. Srušen je - za skoro šest sekundi - 16 godina star nacionalni rekord Todorovića, Puninskog, Barbića i Draganje.

- E, za to sam jako uzbuđen. Od nas četvorice iz Beograda, svi smo bili na studiju u Americi. To je štafeta koja bi mogla za 2-3 godine...Tu je i Vlaho Nenadić iz Dubrovnika koji je na juniorskom EP ove godine u Litvi isto plivao odlično vrijeme. Tako da će stvarno biti velika borba ubuduće uopće ući u štafetu za Svjetsko prvenstvo u Singapuru. Ja sam za tu štafetu jako zainteresiran, uzbuđen. Znam za sebe da ću napredovati, ali isto vrijedi i za ostale. Mislim da će norma za 100 slobodno i za štafete, za OI u Los Angelesu 2028. ostati iste kao i za Pariz, tako da sam stvarno uzbuđen vidjeti koliko će nas se uopće kvalificirati na 100 slobodno i za štafetu onda.

Studentski život je sjajan

Kakvi su vam planovi i gdje se vidite za koju godinu, kad završite fakultet?

- Za dvije godine mi je plan neko veliko finale, recimo svjetskog prvenstva. U finalu EP sam bio, ali vjerujem da mogu i do finala SP. A za 3-4 godine se nadam i prilici za neku borbu za medalje. Da, i ta štafeta, “donijeti” štafetu u LA 2028. Privatno mi je cilj 2027. završiti fakultet (studij financija), magistrirati i onda živjeti od plivanja.

Je li to moguće, živjeti od plivanja?

- Mnogi misle da je nemoguće, ali sada polako, nakon Pariza i svega, da se još malo “stisne”, mislim da je moguće.
Kako, na koji način? Doista ne znamo, osim što nam je poznato da plivanje generalno nije sport u kojem se zarađuje velik novac, osim ako niste višestruki američki osvajač olimpijskih medalja, pa dolaze sponzori, snimaju se reklame...

- Stipendije HOO, pa od Ministarstva turizma i sporta, nadam se i od Hrvatskog plivačkog saveza. Kad se sve to zbroji, može ispasti neke normalna cifra za jedan normalan, prosječan život u Hrvatskoj.

Jere izvan bazena. Što vas uzbuđuje, što volite ili ne volite, čime se bavi Hribar?

- Studentski život u Americi je sjajan, stvarno. Često igram košarku, stolni tenis. Uvijek izlazimo skupa, druženje s prijateljima, ali ništa drugo posebno. Jasno, pratim ostale sportove, ali najviše nogomet. Pogledam i košarku koje u SAD barem ima puno. Pratim naš nogomet i jasno Hajduk. Evo, prošle godine u Americi, nisam propustio niti jednu utakmicu Hajduka. Uvijek sam gledao ili na mobitelu ili laptopu. I da, nije baš neko bajno vrijeme. Mislim za Hajduk.

Shvaćamo na što mislite, ali zato i nećemo o lošijim temama. Ne s jednim sjajnim, silno obećavajućim hrvatskim olimpijcem kojem smo tek poželjeli sretan put do Louisiane, najbolje plivačka vremena, najbolje studentske ocjene i ostvarenje svih ciljeva, planova, želja.

- Hvala, ali se ja nadam da ćemo se mi još puno puta čuti, imati povoda za takvo što - zaključio je Jere Hribar.