Zadovoljstvo nakon dobro odrađenog posla na Otvorenom PH na ergometrima

 PRIVATNI ALBUM
JEDNOSTAVNO NEUNIŠTIV

Borba odbačenog prvaka: ‘Bio sam ljut na sve, a iako sam bez podrške vjerujem u olimpijsku medalju!‘

Ne želi odustati od veslanja iako je praktično prepušten sam sebi bez podrške lokalne zajednice
Piše: Renata BeluhanObjavljeno: 30. ožujak 2022. 23:40

Ponekad jedna ozljeda, nesreća ili privatni problem u trenutku preokrene život sportaša, čak i onih najboljih. Danas si na vrhuncu, slika budućnosti jasna, a onda se odjednom sve što smatraš sigurnim pretvori u razbacane Lego kockice koje više nikad ne uspiješ posložiti u smislenu cjelinu. Događa se. Ali što kad nisi ozlijeđen, nemaš nikakav problem i osobno ti se nije dogodilo baš ništa što te danas čini imalo drukčijim nego što si bio jučer, a završiš u istom kaosu? Od svega do ničega u trenu. Nemoguće? Moguće je.

Bio je 31. kolovoza 2013. kad je David Šain okružen braćom Sinković i Damirom Martinom u južnokorejskom Chungjuu pozirao s drugim svjetskim veslačkim zlatom oko vrata uvjeren kako je to samo još jedno veliko odličje koje će osvojiti. I da mu je netko tog 31. kolovoza 2013. rekao da je to kraj, vjerojatno bi se samo nasmijao uvjeren da mu se obraća kompletni idiot. A bio je kraj. I nije.

Vesla i dalje

Bio je kraj osvajanja medalja, ali ne i kraj njegovog veslačkog puta. Samo što taj put više nije bio obilježen medaljama, nego hrvatskom zbiljom u kojoj je normalno ono što nije normalno. Imaš četiri zlatna, tri nastavljaju osvajati medalje, a onaj četvrti svih ovih godina iza nastavlja lutati i zapravo nitko ne zna što bi s njim. O da, prošao je i taj četvrti kroz različite posade, mi svako malo imamo neke posade koje lutaju i zalutaju jer ionako ne znamo ni gdje ih točno, a kamoli kako do toga dovesti. Pa ako se nešto dogodi - super, ako se ne dogodi posljednjih godina ionako nije bilo bitno. Nije, zato što, priznali to ili ne, imamo one koji osvajaju u serijama i iza njihovih medalja nije problem sakriti sve što nemam i ne radimo dobro.

image

David Šain na daljinskoj regati na Jarunu

PRIVATNI ALBUM

Gdje je danas David Šain. Osam i pol godina nakon Chungjua? U čamcu. Vesla.

- Ja nikad i nisam prestao veslati, a trenutno treniram jače nego ikad jer vjerujem da mogu i da imam potencijal osvojiti još jednu olimpijsku medalju. Nakon toliko godina i traženja i veslanja u većim posadama unazad godinu dana sam se više koncentrirao na samac i radim po principima po kojima sam trenirao s Nikolom Bralićem kad sam bio u četvercu. Striktno sam se držao baš tih principa i takvog treninga posljednjih mjeseci i to je dalo bolje rezultate i na ergometru i na vodi.

image

Šain (lijevo) s Damirom Martinom i braćom Martinom i Valentom Sinkovićem na postolju u Londonu

DAMIEN MEYER Afp

Koliko bolje rezultate?

- I na 6 i na 2 kilometra sam pomaknuo osobne rekorde na ergometru. Na 2 kilometra sam došao na 5:55, na 6 kilometara 18:42, a nakon toga je bila daljinska regata u Zagrebu u samcima i tu sam isto ostvario osobni rekord 30:03 i imao sam 6 sekundi zaostatka za Martinom Sinkovićem. To je za daljinsku regatu dosta mali zaostatak i što se individualnog stanja tiče svrstava me uz bok našim najboljim veslačima. Trenutačno je stanje jako dobro i imam podršku izbornika Mikšića za pripreme i dolazak u Zagreb na trening.

Ono što nema je podrška njegove lokalne zajednice. Šain je Osječanin, ali ni institucijama njegovog grada ni županije nije nimalo bitno hoće li on veslati ili neće. Kao da imaju desetke osvajače olimpijskih i svjetskih medalja. Kao da im nisu nedavno otišla i braća Lončarić u Zagreb jer u tom Osijeku nisu imali uvjete i podršku potencijalno napraviti ono što je svojevremeno Šain napravio - osvajati svjetske i olimpijske medalje.

- Imam samo malu stipendiju od kluba i naknadu sa Zavoda za zapošljavanje koja je isto mala, a nikakvu podršku od grada i županije, a njihovo objašnjenje je da kao sportaš 3. kategorije po HOO-u na to nemam pravo.

Čak nije imala odjeka ni njegova želja da zaradi određenu financijsku podršku tako što će raditi s djecom.

- Volio bih ostati kao trener u veslanju, pitao sam bih li mogao trenirati neku dobnu skupinu veslača koja još ne ide na natjecanja jer bi mi to omogućilo dovoljno vremena da istovremeno maksimalno treniram i odrađujem svoj plan. Ali nije bilo nikakvog pozitivnog odgovora. Volio bih biti trener u klubu, volio bih raditi s mladim jer mislim da imam znanje koja bih im mogao prenijeti, a osim toga iz onoga toga što se događa, pa i iz moje situacije, mogu samo izvući neku negativnu poruku o tome koliko se isplati ili ne ostajati u sportu.

Mala stipendija

Ponekad glupost onih koji odlučuju o sportu i sportašima doista nema granica, a najjadnije je što oni za svoju glupost, nerad, nepostojanje ideja i vizija dobivaju novac. Ne zarađuju ga, uzimaju novac. Naš novac.

- Kad me odbiju znam čuti i da sam ja svoje medalje osvojio prije desetak godina, a od tada ništa, iako nije istina da za svoj grad nisam osvojio i napravio ništa i nakon toga jer sam bio i prvak države i nastupao na međunarodnim regatama i na Svjetskom kupu. Ja sam jedini osječki osvajač olimpijske medalje od hrvatske neovisnosti, a kad tražim pomoć za nastavak treniranja doista imam osjećaj da bi nekima bilo draže da ne treniram, u stilu “pa što još uopće radiš u veslanju”. Meni je stalo i do sporta i do mog grada i žao mi je što oni koji upravljaju ne vide neke stvari, ne osjete i ne zanima ih. Nikoga ne mogu posebno optuživati i okrivljavati, jednostavno je cijela ta situacija loša, na svim razinama se slabo bave i slabo razumiju što je potrebno za rezultat. Nikakve podrške nemam od institucija i kad tržim i neke minimalne uvjete jednostavno mi ne žele pomoći.

image
DAMIR KRAJAC/CROPIX

Kako onda financirate nastavak karijere?

- Snašao sam se.

Odgovor koji smo pretpostavili i prije nego je odgovorio. Šteta što ne postoji snalaženje kao svjetski priznati sport, tu bismo redovito popunjavali sva mjesta na postolju s obzirom koliko snalaženje mora svladati većina naših sportaša.

- Uskočili su mi prijatelji, ljudi koji razumiju sport i uz njihovu pomoć, donacije, mogu se posvetiti veslanju i pripremati se, a cilj su mi olimpijske kvalifikacije za Pariz 2024. Ne znam u kojoj posadi, to je stvar izbornika i Saveza, ali ja ću sa svoje strane napraviti sve. Volio bih da to bude veća posada jer mislim da mogu u većem čamcu dati više i ostvariti bolje rezultate kao što se i pokazalo u prošlosti.

Planovi za nastupe u ovom trenutku nisu precizirani.

- Bit će jasnije nakon Prvenstva Hrvatske i Croatia Opena i vidjet će se imam li potrebnu brzinu za nastup u samcu na prvom Svjetskom kupu u Beogradu ili ću se nastaviti spremati za drugi. Za sada ide prema tome da imam potrebnu kvalitetu i brzinu, ali vidjet ćemo koje su opcije, to je do izbornika, a osjetim da imam njegovu podršku, da mu je bitno da idem što brže i pomogne mi savjetom.

Realno, šanse nisu velike

Usput, trenira sam, nema trenera. Iskreno, logično se nameće pitanje - zašto ustrajete? Imate 34 godine, obitelj, kći Lucija ima 3 i pol godine...

- Imam veliku motivaciju, naravno da dođe i kriza, ali ove sam godine odradio preko 90% treninga i to jako dobro i na ergometru i na vodi. Zapravo bih rekao i 99% i to me motivira još više. Zašto ne želim odustati? Zato što osjećam i vjerujem da mogu, da imam to još u sebi. Znaju mi reći i da ću nakon 45 godina ionako primati naknadu budući da imam i olimpijsku medalju i svjetski sam prvak i to je super, ali to je za ono što sam napravio, a ja želim i do te 45. godine raditi i želim raditi i nakon 45.

Kako danas razmišljate o onome što se dogodilo nakon raspada četverca?

- Meni je bilo iznimno frustrirajuće to što se dogodilo, kad smo 2013. drugi put postali svjetski prvaci bio sam uvjeren da ćemo 2016. biti i olimpijski pobjednici, a onda se dogodilo to što se dogodilo. Iskreno, bio sam ljut na sve i svakoga, ali kad su u Riju 2016. braća Sinković postali olimpijski pobjednici, a Damir Martin osvojio srebro, iako je po meni on bio prvi, sjelo mi je do kraja da su napravili dobar potez. Nastavili su osvajati, oni nisu pogriješili u svojoj odluci.

Ali David Šain je uvjeren da i on može još osvajati. Napraviti još nešto veliko.

Može li? Realno, šanse nisu velike, ali recimo to ovako - puno je onih koji mrtvo-hladno kažu kako bilo tko može sjesti u čamac s braćom Sinković i Damirom Martinom i osvojiti medalju, ali znate li koliko je ljudi to napravilo?

Samo David Šain. Zato što je samo on bio dovoljno dobar da sjedi s njima u čamcu. Za razliku od svih onih koji misle da su mogli ili bi mogli, ali - nisu to napravili.

Linker
30. ožujak 2022 23:48