Valent i Martin Sinković su iz Pariza donijeli svoje treće olimpijsko zlato i trenutačno uživaju u zasluženom odmoru. Iza njih je vrlo intenzivnih nekoliko mjeseci u kojima je bilo i sumnji i rezultata na koje nisu naviknuti, ali je završetak bio točno onakav kakav su nam godinama servirali pa su nas i razmazili jer smo to doživljavali normalnim. A nije normalno, nego je iznimno biti više od desetak godina svjetski vrh.
No, kad osvajaš iz natjecanja u natjecanje logično je kako svako sljedeće zlato ne izaziva posebno uzbuđenje. Ovo posljednje je zato po mnogočemu posebno i za njih, baš kao što je u javnosti doživljeno s puno više emocija nego većina njihovih prethodnih.
Jesu li vas umorila sva silna čestitanja i prepričavanja pariškog trijumfa?
- Ne, nije to meni nikad problem, jer nismo mi na toj razini da ne mogu ići u miru prošetati i da će me ljudi zaustavljati na svakom koraku. Istina, nakon ovakvog finala i načina na koji smo pobijedili mislim da smo, recimo to tako, ljudima nekako prepoznatljiviji i svi su to emotivno jače doživjeli pa me sad više ljudi zaustavlja nego ranije, ali nimalo mi ne smeta - objašnjava Valent Sinković, ali i priznaje kako je razlika doista ogromna u odnosu na neke njihove prethodne uspjehe, računajući i prethodna olimpijska zlata.
Idealna utrka za kraj
- Nevjerojatna je razlika. Znao sam da je to obično tako kad se osvoji nešto veliko nakon situacije u kojoj smo primjerice mi bili uoči Pariza, ali zanimljivo je osjetiti i na vlastitom primjeru. Razlika između zlata u Tokiju i zlata u Parizu je neusporediva. Isti smo rezultat napravili, ali u Tokiju smo bili favoriti, u svakoj utrci smo vodili od početka do kraja i na kraju ti ljudi čestitaju u stilu “bravo dečki, ali znali smo i prije nego ste otišli na Igre da će tako završiti”. A sad svi prepričavaju utrku, kako su oni to doživjeli, vidjeli...
Nasmijao se i dodao:
- Kao što sam već rekao, idealna utrka za završiti karijeru.
Ali to im naravno ne pada na pamet.
- Ne, ne razmišljamo o završetku karijere, ali da nismo osvojili medalju, bilo bi teško. I nama samima bi bilo teže, a i pritisak iz vana bi bio veliki. Realno bi nam svi govorili “pa ostavite se toga, više niste među najboljima”, a vjerojatno bi i nama to bilo u glavi. Definitivno bi bilo teže, ali mislim da bismo sigurno nastavili kakav god da je bio rezultat u Parizu. Sad ćemo jednostavno biti mirniji i više uživati.
Sjetili smo se intervjua tijekom Svjetskog prvenstva prošle godine u Beogradu kad su i Valent i Martin pričali upravo o tome.
“Brat i ja smo već rekli da ćemo veslati do Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. i to nije upitno što se tiče našeg gušta i motiva. E sad, jedino što bi moglo promijeniti naše mišljenje su rezultati. Ne vjerujem da ćemo početi naglo padati, ali kad bi se tako nešto dogodilo... Bih li ostao i veslao iz gušta, teško je reći. No, dok ide sve dobro i dok se osjećamo spremni potući sa svima u svijetu, definitivno planiramo ostati što duže”, rekao je tada Valent, a Martin Sinković je iskreno dodao.
“Ne znam bih li se sad mogao naviknuti da se borim za deseta, jedanaesta mjesta.”
Ne moraju se navikavati, u Parizu su još jednom potvrdili kako i u srednjim 30-ima imaju još puno toga za reći i pokazati mlađima. Dojam je kako mi i inače prerano volimo “opraštati sportaše”, smeta li vas to?
- Ne mogu reći da me smeta, jednostavno je onda još bolje kad pokažeš ljudima da možeš pa se iznenade kao sad u Parizu. Nije neki svjetski raritet osvojiti zlato s 36 godina. Nije potpuno normalno ili uobičajeno, ali nije ni previše izvan normalnog, a ja vjerujem kako i s 40 godina mogu uzeti medalju. Ima puno više faktora koji odlučuju u tim godinama, to je sigurno, osim toga tko zna kakav ću biti za četiri godine, ali da mislim da mogu, mislim.
Oni najaviše od svega vole pobjeđivati, na utrci Prvenstva Hrvatske ili na Olimpijskim igrama svejedno, ali došlo je vrijeme u kojem moraju birati bitke i to su očito prihvatili.
- Ono što znam sigurno je da ne možemo više dominirati kao što smo dominirali dok smo bili mlađi. To su pokazale posljednje tri godine, ali spremiti se za najvažnije natjecanje... Mislim da ćemo uvijek biti sposobni za to, naravno uz uvjet da nas zaobiđu ozljede.
Tek trebamo razgovarati
Olimpijske igre u LA-u su još puno predaleko za prognoze što bi moglo biti tada, ali što je sa sljedećom sezonom? Nastavljate u dvojcu ‘bez’ ili...
- Nismo se još dogovorili, svi smo još na odmoru, ali probat ćemo sigurno veslati s braćom Lončarić. Prvi put sad nakon Olimpijskih igara nemamo neki konkretni plan, pričekat ćemo jesen, sjest ćemo zajedno brat Martin, trener Bralić i ja i dogovoriti što ćemo veslati.
Netipična je to situacija za njih.
- Kad smo nakon Rija iz dvojca na pariće prešli u dvojac ‘bez’ to je bilo nešto o čemu smo i prije razgovarali, ne previše, ali jesmo. Slično je bilo s povratkom u dubl nakon Tokija, odnosno to smo znali već dosta ranije. Sad stvarno nismo još ništa ni razgovarali ni odlučili, ali logično je da probamo malo veće discipline, voljeli bismo malo promijeniti disciplinu.
S obzirom na to da ste spomenuli braću Lončarić, logično je očekivati kako ćemo vas gledati u četvercu ‘bez’.
- Pa da, ali čak to ne bih “zatvarao” s Lončarićima. Oni su najprimjereniji kandidati, ali uvijek je brži čamac kad imaš više ljudi koji konkuriraju za jednu posadu, kad se veslači bore za svoje mjesto. Tek ćemo pričati o tome. A i Damir Martin je tu, koliko sam shvatio, on neće prestati veslati.
Neće, jasno je to rekao nakon Pariza. Ali i on želi promjenu, odnosno ne želi nastaviti u samotnjačkom ritmu u samcu.
- Da i zato treba vidjeti tko je tu sve u igri. Moje je mišljenje, ponavljam, uvijek isto - što više ljudi konkurira za jednu posadu, to će ona biti bolja u konačnici. Nije dobro da je zatvorena samo na četiri veslača.
Dobro, ali ako u nekoj kombinaciji vidite i Damira Martina i dalje pričamo o četvercu ili...
- Ne mora biti četverac. Ne znam točno kakvo je Damirovo zdravstveno stanje, može li veslati rimen, ali mislim da može. Mislim da bismo čak mogli, a ja bih to jako volio, probati osmerac u Svjetskom kupu iduće godine. Ljudima je to zanimljivo, zašto ne probati.
Podsjetio nas je ponovo na onaj razgovor u Beogradu u rujnu prošle godine. Tada je upravo Damir Martin spomenuo ideju osmeraca. S obzirom na to kako imamo samo pet seniora koji su konkurentni na velikim natjecanjima nije se baš činila realnom, ali nisu ju ni tada odbili ni Martin ni Valent Sinković.
- David Šain trenira, on je u dobroj formi, a ima i mladih koji idu dobro na ergometru i koji grizu. Jedan Talaja, Šuk, Poljančić, Bošković...
Definitivno vas zanima veća posada iduće sezone?
- Svakako.
Nastavlja i trener Bralić
I dalje se osmerac čini kao (pre)veliki zalogaj, ali takav projekt bi mogao donijeti višestruku korist hrvatskom veslanju i povući mlade veslače da naprave iskorak.
- Definitivno, mislim da bi to bila dobra prilika da se još malo više potrude, da vide kako se treba trenirati, da rastu uz nas.
Neće vam biti neobično nakon više od 10 godina raditi s još nekim, a ne samo s bratom?
- Teško mi je reći kako će biti - nasmijao se i nastavio:
- Bit će neobično, sigurno. U jednu ruku čudno, a u drugu sigurno osvježavajuće za obojicu i mislim da će nam dobro doći. Bilo bi i logično da mi u tom LA-u, s 40 godina, veslamo s mlađima i boljima od nas. Sad još uvijek nema takvih. Teško da može biti boljih kad smo mi olimpijski pobjednici, ali da budu tu negdje, što bliže nama, to mogu, a za nekoliko godina, ako se uhvate toga ozbiljno, zašto ne bi bili i bolji?
Nastavlja li i trener Nikola Bralić?
- Nastavlja sigurno. Ne znam samo hoće li nastaviti u punom obimu ili ne, teško ga je “prokljuviti”, ali sigurno će nastaviti i to je već i rekao. Uvijek on prije Olimpijskih igara kaže “to su mi zadnje”, ali nakon njih već ima planove što dalje. To je njemu objektivno najveći gušt, radi ono što voli i po meni, trebao bi to raditi što duže. Osim toga, on još uvijek može jako puno dati veslačima.