Kad je prije pet godina vodio onu nezaboravnu, bespoštednu bitku protiv Novozelanđanina Mahea Drysdalea do zadnjeg milimetra olimpijske veslačke staze u Rio de Janeiru, svima nam je ušao u srca. Kako tom čudesnom, nadljudskom borbenošću, tako i sportskim ponašanjem nakon utrke koju je izgubio za sedam tisućinki. Iako su čak i neki iz vrha hrvatskog sporta spominjali krađu i najavljivali žalbe, Damir Martin, istinski sportaš od glave do pete, ni u jednom trenutku nije obezvrijedio pobjedu svoga konkurenta.
Godine koje su slijedile nisu mu bile lagane, malo je hrvatskih sportaša koji su se sudarili s toliko pehova. Jedna ozljeda slijedila je drugu, od leđa koja ga nisu prestajala mučiti, do kuka koji je u konačnici i operirao u listopadu 2019. Malo je tko tada vjerovao da će se moći kvalitetno spremiti za Olimpijske igre u Tokiju, ali uplela se, eto, pandemija koronavirusa. Odgoda Igara popularnom je Damši dobro došla, ne krije to ni sam, i omogućila mu da ipak u Tokiju krene u lov na medalju. I da je u konačnici i ulovi. Opet u svome stilu, u dramatičnom finišu u kojem je, ni dan-danas nismo sigurni kako, nadoknadio popriličan zaostatak i u zadnjim metrima prestigao Danca Sverrija Nielsena za broncu.
Ima sportaša koji ne moraju nužno osvajati zlata ili rušiti rekorde da u vama probude silne emocije, a Damir Martin je prvak u tome. Samo vam zbog Damše može sletjeti poruka na mobitel “majke mi, s Martinom bih u rat išao” (autor: uvaženi kolega Krešimir Lacković iz Glasa Slavonije). A ona njegova rečenica koju je u suzama izgovorio u kamere nakon izlaska iz čamca “Isuse Bože, što sam izvukao” mnogima će od nas za sva vremena ostati jedan od najemotivnijih trenutaka hrvatskog sporta.
Ne miče se iz Zagreba
Ako ste, međutim, mislili da je čudesno izborena tokijska bronca zadovoljila sve Martinove ambicije, posebno kad joj dodamo i dva prethodna olimpijska srebra, prevarili ste se. Sjajni Vukovarac i s 33 godine na leđima ima velike planove i već je punom parom prionuo poslu.
- Treniram bazu, idemo odraditi prevenciju najbolje što možemo da poslije, kad ne bude vremena za to, ne budemo morali popravljati stvari - priča nam Martin koji se do daljnjega ne miče iz Zagreba.
- Tek na proljeće planiramo odlazak na pripreme izvan Zagreba, u zimskom dijelu ostajemo ovdje. Planirao sam ići na skijaško trčanje, ali nezgodno je s vremenom, može ti propasti tjedan dana ako bude mećava ili nešto drugo. A ergometar jednako mogu voziti na planini kao i kod kuće.
Takav je, dakle, aktualni trenutak u Martinovom životu, ali idemo se ipak vratiti nekoliko mjeseci unatrag. Što mu danas prvo pada na pamet pri pomisli na Tokio?
- Prva asocijacija mi je da je šteta i da mi je žao mi zbog ozljede i svega što se izdogađalo jer ovo mi je bila prilika za uzeti zlato samo tako. Ali, neka... Morat će me poslati još jednom na Olimpijske igre da popravim sve to. Da su Igre bile možda još mjesec ili dva poslije, osjećam da bih se uspio još bolje pripremiti i samopouzdanje bi mi bilo na još višoj razini.
Moramo priznati da nas je iznenadio odgovorom jer nakon te kalvarije s ozljedama, bolovima i operacijom, mnogi bi na njegovom mjestu objeručke prigrlili broncu.
- Ma da, bilo bi glupo da budem nezadovoljan. Otvorila se prilika kad Nijemac OIiver Zeidler nije ušao u finale i tu sam već počeo razmišljati. Računao sam da sam s Grkom Stefanosom Ntouskosom tu negdje i da ću se protiv njega boriti za medalju, a da su Norvežanin Kjetil Borch i Danac Nielsen ispred mene. Ali, eto, na kraju je Grk malo promiješao karte i osvojio zlato. Mislio sam si, ako budem četvrti, teško ću pronaći kasnije motivaciju za nastaviti i ako mi je ovo zadnja utrka, idem odraditi finiš kako treba i ispuzati iz čamca. Donio sam takvu odluku i prestigao Danca, a time i sam sebi produžio karijeru i motiv.
Ali, otkud je samo izvukao te posljednje atome snage kad se već činilo da je bitka za medalju izgubljena?
- Kažem, složio sam si u glavi “ovo mi je zadnja utrka u karijeri ako budem četvrti”. I ako već odlazim, otići ću sa stilom da ne bude poslije pitanja “jesam li ga mogao prestići da sam stisnuo na kraju”. Išao sam maknuti sva ta pitanja, isto kao u Riju, u onih zadnjih 300 metara. Tada sam znao da sam drugi, da nema šanse da će me ovaj treći stići i nisam htio da u zraku ostane visjeti pitanje što bi bilo da sam krenuo u finiš. Riješio sam se tog pitanja. U Riju je malo falilo, a sada je bilo dovoljno.
I opet nam je, kao i u Riju, priuštio lavinu emocija. Kako mu samo to uspijeva svaki put?
- Ne znam, ali neću više isprobavati, ha-ha. Ubuduće idem na sigurno, bez iznenađenja, bez spektakularnosti. Želim i ja sljedeći put odraditi “dosadnu” i stabilnu utrku, ajmo reći kao Sinkovići. Neka bude dosadno, ali da još dok si na startu znaš da ćeš pobijediti.
Znači, nema nas više namjeru tjerati na suze?
- Ma, ne želim više ni sebe ni ikoga drugoga rasplakati, ha-ha.
Je li iskreno mislio tijekom te višegodišnje borbe s ozljedama da će njegova priča imati u Tokiju imati happy end, da će završiti na postolju?
- Kad su otkazane Olimpijske igre, onda mi se pojavila ideja da ću se ipak stići spremiti. Ali, da su održane 2020. kada su trebale biti, ne bih to uspio. Odmah sam rekao da ću ići samo turistički u Tokio. Da nije bilo pandemije, mislim da bi mi to stvarno bila zadnja utrka karijere. Ali, eto, pružila se šansa, a svaku šansu koji mi netko da, kakva god bila, pokušavam maksimalno iskoristiti. I u životu i u sportu. To me je i dovelo na dobar put.
A je li ikad pomislio dići ruke o svega, kako su se te ozljede lijepile jedna na drugu?
- Mislio sam, ali opet, uvijek me nosila enigma mogu li se vratiti i koliko će mi dugo trebati da se vratim. I stvarno, vraćao sam se dosta brzo, bio mi je izazov uspjeti se pripremiti unatoč svemu. Tako da, koliko god su me sve te ozljede unazadile, toliko su me i motivirale da grizem dalje i da se uvijek vratim. Naučio sam padati i dizati se, tako da mi to dizanje više i nije bilo toliki problem. Više me zanimalo, pa dokle ću više padati.
Do cilja bez bolova
Jasno je da mu je na tom putu bila iznimno važna podrška onih najbližih.
- Prije svega obitelji i obojice trenera, Srećka Šuka i Pere Kuterovca. Stvarno sam se okružio super ljudima i mislim da je to najvažnije i u sportu i u životu, pronaći ljude s kojima imaš zajednički jezik i ciljeve.
Iz svega zaključujemo da je još uvijek prepun motiva. Možda i više nego ikad.
- Ja sada više uopće ne skrivam svoje ambicije. Dosad sam uvijek govorio da želim ući u finale i da je to onda otvorena priča, ali više ne mislim skrivati koji su mi ciljevi. Pariz 2024., zlatna medalja i to je to! Više nema kalkulacija. Naravno, bit ću zadovoljan s bilo kojom medaljom, ali cilj sam si postavio, a to je zlato.
Drysdale je u Riju bio na vrhu postolja s 38 godina, znači može se.
- Ja ću imati 36 u Parizu, tako da “wheee”.... Ima tu još prostora, ha-ha.
Mislili smo ga pitati ima li u sportu još neostvarenih želja, ali odgovor nam je već dao.
- Tako je, najviša stepenica olimpijskog postolja, to je to. I da ostvarim to bez bolova.
Kad smo kod bolova, kako danas stoji sa svim tim zdravstvenim problemima?
- Zdravlje je trenutno stvarno dobro, ne mogu se požaliti ni na što. Treninzi snage s Perom Kuterovcem idu po planu, radimo bazu, na ergometru i biciklu me, također, ništa ne boli. Svaki dan radimo od sat i pol do dva i pol sata, ajmo reći da je trenutno status quo.
Za one koji su zaboravili, Martin je bio dio onog sjajnog četverca na pariće s braćom Sinković i Davidom Šainom. Dečki su dvaput bili svjetski prvaci, osvojili su i olimpijsko srebro u Londonu, a nakon što je posada rasformirana, Damšo se prebacio u samac. Je li se ikad kod njega pojavila želja da se vrati u neku veću posadu?
- Zasigurno bi to bilo lakše i za trenirati i za sve drugo, ali mislim da sam sad ušao u neki obrazac treninga i individualnog usavršavanja da ne znam kako bih se uklopio u neku ekipe sa svojim režimom treninga, zagrijavanja, terapija i svega ostaloga. Pronašao sam i neki obrazac za svoj kuk i ne znam koliko bi u tome ekipa patila i koliko bih ja patio u toj ekipi. Ali, naravno da bih volio da dođe neki, kako kažemo, mladi junac, i da njega mogu prilagoditi sebi i svome radu. To bi bilo lakše nego da se sada ubacim, recimo, Sinkovićima ili nekome tko isto tako ima svoj obrazac, pa da moramo naći neku sredinu. Mislim da ni njima ni meni ne bi pasala ta sredina.
Možda nakon zlata u Parizu, onako za gušt u završnici karijere?
- Tako je, i onda idemo do Los Angelesa, ionako najavljuju da će tamo skratiti stazu na 1500 metara. To će mi biti taman s 40 godina, laganini, ha-ha.
Okrenimo se ipak malo bližoj budućnosti. Ispred nas je postolimpijska godina, znači li to da će sezona biti malo lakša ili planira ići s gasom do daske?
- Nećemo si postavljati neke previsoke ciljeve, ni rezultatski, ni s formom. To je zapravo najteže preživjeti jer nijednom neću biti u punoj formi, a htjet ću se utrkivati. Ali, dobro, ako si u glavi to posložim tako da mi je to pripremna godina za one dvije koje slijede, uspjet ću to preživjeti.
Želim manje testiranja
Planira li ići i na Europsko prvenstvo u München i na Svjetsko prvenstvo u Račice ili će preskočiti neko od tih natjecanja?
- Vidjet ću. Sve je dosta kasno, EP je sredinom kolovoza, a SP tek krajem rujna. To je stvarno dosta daleko, cijelo ljeto treba izgurati, a tu je sada i kćerkica, tako da možda poslije EP-a i završim sezonu. A opet, ako EP prođe dobro, šteta je ne otići i na SP, ha-ha.
I za kraj, kakve su Damirove želje u 2022. godini?
- Da bude manje testiranja, cijepljenja i da se sve napokon vrati u normalu.