Impresivno. Samo je jedna od riječi kojim bi se moglo opisati ono što je Anamaria Govorčinović napravila na Svjetskom prvenstvu u kanadskom Halifaxu. Manje je impresivno što većina ljudi “na prvu” vjerojatno neće znati tko je Anamaria Govorčinović i o kakvom se Svjetskom prvenstvu radi. Realnost većine “malih sportova” u Hrvatskoj za čije junake saznamo tek kad naprave nešto - impresivno. Doduše, možda se varamo u ovom konkretnom slučaju jer junakinja o kojoj je riječ već je prošle godine napravila ono što nije nitko prije nje i postala prva hrvatska olimpijska u svom sportu.
I u Tokiju pisala povijest
Anamaria Govorčinović je 25-godišnjakinja, rodom iz Hrvatske Kostajnice, bavi se kajakom na mirnim vodama i u subotu je u Kanadi osvojila svjetsko srebro u utrci jednosjeda na 500 metara. Prva Hrvatica sa svjetskom medaljom u ovom sportu. Baš kao što je bila i prva olimpijka prije godinu dana. Dan kasnije osvojila je još jednu medalju - ovaj puta brončanu u utrci na 1000 metara. Srebrno-brončano hrvatsko čudo u Kanadi.
Na kraćoj dionici ispred Govorčinović je bila samo velika Lisa Carrington. Koliko je velika Novozelanđanka u ovom sportu? Jednostavno - vlasnica je čak pet olimpijskih zlata, od kojih je tri osvojila u Tokiju prošle godine, a u Halifax je došla s čak 10 svjetskih zlata i ukupno 15 svjetskih medalja. Samo je ona bila brža od Anamarije Govorčinović i to za 1.28 sekundi, dok je iza naše kajakašice je ostala Njemica Jule Hake, koja je za pobjednicom zaostala 1.61 sekundi.
Na 1000 metara, u disciplini u kojoj je prije godinu dana osvojila europsko srebro, Govorčinović je odlično rasporedila snagu. Do polovice staze držala se oko petog mjesta, da bi 250 metara od cilja zasjela na treće mjesto koje je uspjela obraniti do cilja. Nova svjetska prvakinja je Australka Alyssa Bull, koja je stazu prošla u vremenu 4:27.65 minuta. Srebro je osvojila Mađarica Eszter Rendessy, koja je za pobjednicom zaostala 1.31 sekundu, a zaostatak naše kajakašice bio je 5.96 sekundi.
Zanimljivo se danas prisjetiti rečenica kojima je KKK Matija Ljubek obilježio njezin nastup na Igrama u Tokiju...
“Ono što je napravila posljednjih mjeseci u svojoj karijeri je pravo čudo. Ponosni smo na nju kao i na našeg trenera Sašu Kneževića i jamčimo im da će imati doček kao da su osvojili zlato. Povijest je napisana, a mjesta u knjigama još ima. Vjerujemo, Ana ju je tek počela pisati...”
Samo godinu dana kasnije Anamaria je u Kanadi pokazala da su bili itekako u pravu i ovog puta doček neće biti “kao da je osvojila medalju”. Ovog puta će Anamaria na Jarun koji u zagrljaju lokvanja ponovo izgledao više kao livada, nego kao jezero na kojem se stvaraju osvajači svjetskih odličja, donijeti ne jednu nego dvije medalje.
Prisjetili smo se još nekih rečenica nakon Tokija...
- Nadam se da će se nakon dvije veslačke medalje i nakon što su se prvi put dvije djevojke, Anamaria i kanuistica Vanesa Tot plasirale na Igre, nešto pokrenuti i netko shvatiti da se Jarunsko jezero mora urediti - rekao je tada njezin trener Aleksandar Knežević.
Naravno, nije se promijenilo. Lokvanji su i dalje glavni. Ali srećom Anamaria Govorčinović ne dopušta da ju uspori “trening kroz prepreke”, baš kao što to godinama ne dopuštaju ni braća Sinković i Damir Martin. Iako... Zbilja je krajnje vrijeme da odgovorni za Jarun shvate da je riječ o veslačkoj i kajakaško-kanuističkoj stazi, a ne o bari.
Logičan izbor
Kad se baviš “malim sportom” u kojem se ne možeš financirati bez pomoći roditelja onda je potpuno logično da je Anamaria u jednom trenutku razmišljala čak i o odustajanju. Srećom, predomislila se pa je ona nakon Tokija rekla i...
- Ja se doista nadam da će se neke stvari promijeniti nakon što smo Vanesa i ja izborile Igre u Tokiju, i na Jarunu, ali ne samo tamo, i da ćemo u najavi za Pariz reći “sve je moguće”. Osjećam i sad podršku, vidim da me puno ljudi bodri, mobitel mi stalno “pleše” od poruka i to mi daje vjetar u leđa. Kad znaš da ljudi gledaju i da cijene to što radiš i shvaćaju da si nešto već postigao to strašno puno znači.
Sad je napravila još dva velika, ogromna koraka naprijed - ima dvije svjetske medalje, a Vanesa Tot se iz Halifaxa vraća s dva finala. Ako sad nije vrijeme da se stvari promijene, kad bi bilo? I da, mislimo da se već sad može reći - u Parizu je sve moguće.
A kako je uopće završila u kajaku?
- Kad si iz Hrvatske Kostajnice onda je to logično jer tamo i nije bilo nikakvog drugog sporta. Neki moji prijatelji su već prije mene krenuli na treninge, pa je tata i meni predložio da probam, u stilu ako ti se svidi dobro, ako ne, nema veze.
Najdraža disciplina 500 m
Njoj se svidjelo, jako.
- Od prvog dana. Svi na početku ispadaju iz čamca, prevrnu se, jer je jako nestabilan dok ne naučiš držati ravnotežu, ali meni to nije smetalo. To je vrlo slično kao kad se počne voziti bicikl, na početku uvijek padaš, ali kad krene...
Nakon završetka osnovne škole Anamaria je rodnu Kostajnicu zamijenila Zagrebom, iz dva razloga...
- Htjela sam doći u Zagreb jer sam smatrala da ću tu dobiti bolje obrazovanje i upisala sam Prvu gimnaziju, a htjela sam bolje uvjete za treniranje.
Postala je član KK Matija Ljubek i započela raditi s trenerom Aleksandrom Kneževićem. Ono što joj najviše nedostajalo svih ovih godina je društvo na treningu, žensko društvo. Prava sparing-partnerica, netko s kim bi se mjerila.
- Ja i štoperica, to je sve. Kod nas i one cure koji treniraju uglavnom prestaju kad krenu na fakultete, odnosno ako nastave to je na rekreacijskoj razini, ne rade to s toliko ozbiljnosti kao ja. Treniram s kanuistima, seniorima, zato što je ženski kajak u rangu brzine s njima, a nekad i s kajakašima koji nisu vrhunski, ali su dovoljno brzi da možemo odraditi nekakav sparing.
Najdraža disciplina joj je 500 metara jer “200 metara mi je prebrzo i nisam za to, a 1000 metara mi je dosta dugačko”. Ne i predugačko, svjetska bronca to najbolje dokazuje.