Valent i Martin Sinković već više od desetljeća osvajaju medalje

NEPONOVLJIVA BRAĆA SINKOVIĆ

Hrvatska je imala puno velikih sportaša, ali rijetki su poput njih: ‘Cilj nam je ostaviti što veći trag‘

Duže od desetljeća u neprekinutom nizu osvajaju medalje, a još su daleko od kraja karijere
Piše: Renata BeluhanObjavljeno: 26. prosinac 2021. 21:45

Ponekad nam se čini da nije pošteno. Zapravo, sve češće nam se čini da nije pošteno. Smatrati da je to normalno. A nije. Nimalo. Dvanaest godina. I svake, baš svake u tih 12 osvojiti odličje na najvećem natjecanju. Mnogo je više od “normalnog”. Nemjerljivo više. Ali kao da to ne shvaćamo. Stvarnu veličinu onoga što rade, iz godinu u godinu. A samo pola od toga bio bi dokaz da su ušli u društvo najvećih. Ne doma, ne u Hrvatskoj, nego u svjetskim razmjerima.

Niz za sva vremena

Godina 2010. svjetsko zlato i europsko srebro.

Godina 2011. svjetska bronca.

Godina 2012. olimpijsko srebro i europsko zlato.

Godina 2013. svjetsko zlato.

Godina 2014. svjetsko zlato.

Godina 2015. svjetsko zlato.

Godina 2016. olimpijsko i europsko zlato.

Godina 2017. svjetsko srebro.

Godina 2018. svjetsko i europsko zlato.

Godina 2019. svjetsko i europsko zlato.

Godina 2020. europsko srebro.

Godina 2021. olimpijsko i europsko zlato.

Neprekinut niz 12 godina. Odličja u tri discipline. I u sve tri imaju svjetska zlata i olimpijska odličja. Ako ste pažljivo gledali - većina njihovih odličnija su zlatna. Kad nisu, oni ih tretiraju gotovo kao poraz. Gotovo, jer svjesni su da je svaka medalja velika, ali njihovo mjerilo je - zlato. Valent i Martin Sinković. Braća koja su nam nenormalno učinila normalnim, na način kako je Janica Kostelić to nekad činila u skijanju. Kad zapravo nismo do kraja shvaćali, koliko god smo ju slavili, koliko je veliko to što je radila. Kao kad je na istom Svjetskom prvenstvu osvojila zlato u slalomu i zlato u spustu. Kad je spojila nespojivo. Kao kad su Sinkovići olimpijskom i svjetskim zlatima u skul veslanju, u dvojcu na pariće, dodali svjetska i olimpijsko zlato u rimen veslanju, u dvojcu ‘bez’. Posebni sportaši. Ne u našim okvirima. U svjetskim. To je dio koji možda ne shvaćamo ili ne shvaćamo do kraja. I koliko je nenormalno to što su oni učinili - normalnim.

Shvaćaju li oni koliko su daleko otišli? Jesu li uopće sanjali o tome? Ne kad su se ozbiljnije počeli baviti veslanjem, znamo da tada još nisu, ali kad su počeli osvajati jednu po jednu veliku medalju, kad su one iz četverca počeli pretvarati u medalje u dvojcu na pariće pa u dvojcu “bez”...

"Iskreno, čak i kad smo osvojili nekoliko medalja ovo gdje smo sad, činilo mi se toliko daleko. Iako, nisam ni razmišljao o takvim stvarima, uvijek sam se koncentrirao samo na sljedeću godinu", kaže mlađi od braća, 32-godišnji Martin Sinković.

Trofej SN je poseban

Ali sad...

"Sad razmišljam i sad mi je jedan od ciljeva ostaviti što veći trag iza nas, osvojiti što više zlata i upisati se u povijest. Ne mogu reći da ne razmišljam o tome."

A Valent?

"Nisam tako daleko razmišljao. Uvijek gledaš iduću sezonu, kad smo neporaženi iz “dubla” otišli u dvojac ‘bez’ razmišljao sam što ćemo napraviti u novoj disciplini, pa dođe olimpijska godina i razmišljaš o olimpijskom odličju. Nije bitno ono prije."

Ali priznaje i stariji brat, ne puno stariji, samo godinu i tri mjeseca stariji, kako sad više nije potpuno isto.

"Sad ponekad razmišljam. I iako sam svjestan što smo sve osvojili u međuvremenu, nekako mi se čini da ipak nisam 100 posto svjestan. Ali dođe mi u glavu, “još jedan ciklus je ispred nas, koliko bismo mogli još osvojiti, možda možemo postati najtrofejniji sportaši u Hrvatskoj jednog dana...”. Ne znam ni tko je sad najtrofejniji."

U godini koja je na izmaku osvojili su drugo olimpijsko zlato. Nakon onoga u dvojcu na pariće u Riju, sad imaju i zlato u dvojcu ‘bez’. Vrijeme je kad se skupljaju nagrade sa svih strana. Vitrine im postaju pretijesne?

"Me ne, uvijek se nađe mjesta", smije se Valent.

Nije ni Martinu problem pronaći prostor za medalje, trofeje i priznanja kojim se valorizira napravljeno u godini iza njih. Zapravo mu je malo žao što nije morao raditi mjesta za još jednu nagradu - onu Sportskih novosti.

"To je ipak najveća nagrada koja se može dobiti u Hrvatskoj. Ali drago mi je zbog onih koji će je dobiti, zaslužili su."

Kao što bi ju i oni zasluženo dobili. Bez ikakve dvojbe. Ali takva godina. Hrvati bi trebali biti ponosni na veličinu sportaša koje imamo kad ni olimpijsko zlato nije garancija da ćeš biti proglašen najboljim u svojom zemlji. Još jedan stvar koja je zapravo nenormalna, ali mi uglavnom ne shvaćamo koliko nenormalna. I koliko su veliki ti ljudi koji kroz sport čine da Lijepa naša izgleda puno veća nego što jest. I puno bolja nego što jest, ako ćemo biti iskreni do kraja.

image

Braća Sinković osvojila su zlatnu medalju, a Damir Martin broncu

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Isto razmišljaju

Blagdansko je vrijeme, oni su osvojili sve regate u kojima su nastupili, osvojili olimpijsko zlato, i europsko, i dva Svjetska kupa. Na zasluženom su odmoru? Razmislite još jednom...

"Ma, ne. Treninzi su uvijek. Imamo slobodno na Božić i na Novu godinu."

Samo dva dana.

"U istom tjednu. To je inače nezamislivo", smije se Martin, ali odmah i nastavlja:

"Valentu i meni je gušt trenirati, a znamo da neće biti ni svih odličja ni nagrada ako ne treniramo. Sjetiš se u ovo vrijeme što si sve napravio u godini koja prolazi, ali više razmišljaš o onome što dolazi i trening mora biti u fokusu."

Toliko jednostavno. I toliko jasno objašnjeno u samo dvije rečenice zašto su napravili to što jesu. I zašto će toga biti još. Ima li uopće dana kad im se ne da ići na trening?

"Ne često, ali ima i takvih dana. Evo vam jedne anegdote, pripremali smo se za državno prvenstvo nakon Tokija, trening u četvercu, popodne, vruće je i pitaju nas kako vam se da. Nikome se nije dalo, nije se ni meni", priča Martin.

Ali...

"Lakše je napraviti trening i poslije znaš da si napravio što si trebao i guštaš. Puno je bolje to nego da poslije razbijaš glavu i sam sebe pitaš kako ti se nije dalo. Lakše ti je sat i pol pregristi, nego poslije cijeli dan ili danima se pitati, a ako još izgubiš kasnije medalju, onda se grizeš godinu dana. I zato mi uvijek damo 100 posto na svakom treningu."

Situacije koja se zapravo mogu primijeniti na sve što radimo u životu, ne samo na sportske treninge vrhunskih sportaša.

"Da, toliko je situacija kad nam se nešto ne da, ali napraviš to i poslije se dobro osjećaš. I da, treba i s radom imati granicu, ali ono što se treba odraditi - moraš odraditi."

Razgovarali smo odvojeno s jednim, pa s drugim, ali i Valentov odgovor je bio sličan, jako sličan.

"Naravno da ima dana kad mi se ne da ići na trening, pogotovo ako su ranojutarnji. Ja više volim spavati, brat bi da što ranije odradimo, a nekako se uvijek dogodi da na kraju ja prvi dođem na trening i moram čekati njega", smije se Valent i nastavlja...

"Odlazak na trening mi je postao nešto normalno, automatski. Prije kad sam bio mlađi ponekad bih u takvim situacijama sam sebi rekao “bez toga nema vrhunskog rezultata, bez toga ne mogu napraviti najbolje od sebe”, ali sad više nema potrebe za takvim razgovorima sa samim sobom. Jednostavno mi je navika, nešto što uopće nije upitno hoću li ili ne napraviti. Uvijek se nekome ne da, ali ideš. A kad i takvih dana odradiš trening maksimalno, to ti znači još više."

image

Braća Sinković godinama dominiraju

RONALD GORSIC/CROPIX

U glavi je i LA 2028.

A da to ne napravi, priznaje, mučila bi ga ista stvar kao i brata.

"Tjedan dana bih razmišljao o tome. Ovako se natjeraš, bude ti malo teško kad se spremaš za trening, možda nekad i na samom treningu teže u glavi, ali se zato nakon njega super osjećaš."

Ponekad nam se čini da bi njihova razmišljanja trebalo skupiti i davati mladim sportašima kao “obveznu lektiru”. Svima, neovisno o sportu. Jednostavan način da shvate što sve moraš napraviti da bi bio vrhunski, ali i dokaz kako nisu ni vrhunski sportaši “nadljudi”, koji nemaju “loše dana”, ali znaju što treba napraviti u takvim situacijama i nikad ne izabiru “alibi opcije”.

I do kada tako? Ušli su u tridesete što znači da imaju pred sobom, ako bude zdravlja, još dosta veslačkih godina na vrhunskoj razini, ali ipak su to i godine kad se počne razmišljati - do kada? Ili možda ne?

"Za sada uopće ne razmišljam o tome. Mi uvijek razmišljamo prvenstveno o prvoj sljedećoj sezoni, logično je da su iza toga glavni cilj Igre u Parizu 2024. godine", kaže Martin, ali i nadovezuje izjavu...

"U svojoj glavi sam si postavio cilj i Igre u Los Angelesu 2028., ali razmišljam da bih volio i dalje. Pitao sam i suprugu što misli o tome i odgovorila mi je samo da bi voljela ići u Australiju. Dala mi je jasno do znanja što misli, ha, ha."

Australija je 2032. domaćin Igara. Martin će tada imati 43 godine, Valent 44. Nemoguće? Recimo to ovako - rijetki su oni koji mogu u tim godinama veslati na vrhunskoj razini. Ali ih ima, veliki Norvežanin Olaf Tufte je ovog ljeta nastupio na Igrama u Tokiju s 45.

"Ozbiljno? Martin je spomenuo nastup i na Igrama u Brisbaneu?", malo je mlađi brat šokirao starijeg.

"Zbilja previše razmišlja", smije se Valent i objašnjava zašto on nije išao tako daleko iako je odmah znao, bez računanja u glavi, koliko bi godina imao u Brisbaneu.

"Nije da se ne vidim da bih to možda i mogao psihički, ali fizički? Nastupiti na Igrama s 44 godine... Nisam na to uopće pomislio, a mislim da ni neću razmišljati."

image

Valent i Martin Sinković već više od desetljeća osvajaju medalje

Samo jedno nezamislivo

O kojoj granici nastupanja jest razmišljao?

"Trenutačno mi je granica Pariz, a rekao bi da je moguće da budemo na vrhunskoj razini i u LA-u, ali to sad već ovisi o puno stvari, najviše o zdravlju, ali i motivaciji. Sad mi se ne čini da bi motivacija mogla biti manja, ali zbilja ne razmišljam toliko unaprijed."

Ne kao Martin. Koji samo jednu stvar ne može zamisliti. Veslanje bez brata pokraj sebe.

"Ne, ne mogu. Nadam se da nikad i neću morati. Čak je on i imao jednu seniorsku sezonu bez mene, ali ja nisam bez njega niti jednu."

A što ako se dogodi da se Valent u nekom trenutku odluči povući iz vrhunskog veslanja, a vi želite nastaviti?

"Ne znam, ovisi kakva bi bila situacija, ali za sada o tome uopće ne mislim. Trenutačno mi je u glavi samo naš “dubl” i premda znam da je teoretski sve moguće, ne razmišljam o tome."

I ne mora. Nastavljaju priču. Zajedno. Do Pariza 2024. sigurno. Zapravo, do LA 2028. sigurno ako budu zdravi. A onaj popis s početka teksta? Popis medalja koje su osvojili jednog dana će se dana vjerojatno pretvoriti u cijeli tekst. Zapravo, siugurni smo u to.

Linker
17. studeni 2022 11:41