Na vodi zagrebačkog Jaruna braća Sinković su ovaj vikend krenula u još jednu sezonu u kojoj će, ne sumnjamo uopće, dodatno utvrditi svoj status posebne svjetske veslačke vrijednosti. A uz vodu Jaruna ovih se dana moglo sresti čovjeka koji se 2012. olimpijskom medaljom u Londonu, svojom četvrtom u karijeri, oprostio od veslanja kao jedan od najvećih ikad. Slovenac Iztok Čop na Jarunu se osjeća kao doma, često je ovdje veslao na Croatia Openu, a često ovdje dolazi i nakon što je maknuo vesla iz svojih ruku. Iako, zapravo nikad ih nije maknuo, samo se s njima sad druži na drukčiji način.
- Sportski sam direktor Filippija, talijanskog proizvođača čamaca, sad već deset godina. Kad sam počeo razmišljati što ću raditi nakon veslačke karijere to se nekako iskristaliziralo kao najbolje, pogotovo što sam već bio zastupnik za Filippi čamce. U početku mi je glavna stvar bila pridobiti što više dobrih veslača da probaju i koriste naše čamce, a sad kad smo narasli više brinem o tehničkoj podršci posada i svemu što im treba. Osim toga i dalje sam zastupnik za Filippi čamce za teritorij bivše države, a to radim već 25 godina, počeo sam još dok sam veslao.
Sa Skelinima je počelo
A ta njegova druga karijera od početka je čvrsto vezana baš za hrvatsko veslanje.
- Hrvatska nam je bila pilotski projekt krajem devedesetih, odnosno nakon Sydneya, a prva posada koja je dobila Filippi čamac besplatno na upotrebu bila su braća Skelin. S odličnim rezultatima to se nadogradilo, a sad su nam braća Sinković izvrsna reklama. Imali smo i sreće jer smo im dali opremu i podršku dok još nisu bili to što su danas, dok su se još razvijali. Zahvalan sam im zato što ni oni ni trener Bralić to nisu zaboravili kad su postali najbolji na svijetu i kad su ih svi počeli tražiti, ali oni su vjerni nama.
U međuvremenu su Sinkovići osvojili sve što se može osvojiti i to nekoliko puta, talijanska kompanija je narasla, ali hrvatsko veslanje je u njoj zadržalo posebno mjesto.
- Hrvatski veslački savez ima kod nas najpovoljnije cijene od svih saveza jer smo upravo s njima počeli. Nema šanse da netko dobije slične uvjete kao što ih ima HVS. Mislim da svi imamo korist od toga, ja kao prodavač, HVS i veslači imaju na raspolaganju dobru opremu, a Filippi kao brend ima uspješne posade koje su mu reklama i za ostatak svijeta.
Sinkovići su sa svojih 11 medalja samo na OI i SP savršeni modeli, a kako na njihovu cijelu karijeru gleda netko tko je i sam bio apsolutna svjetska klasa?
- Ono što mene najviše impresionira je ne to da su osvojili ovu ili onu medalju, nego njihova konstanta. Toliko godina su već na vrhu i non-stop se žele utrkivati. Doduše, 100 posto sam siguran da su to prošle godine na kraju platili na SP kad nisu osvojili medalju. Ipak su tu sad faktor i godine, bio sam i sam u takvoj poziciji i znam koliko se oporavak uspori s godinama. Bio sam tada, a i sad sam potpuno siguran da ih je baš to što su veslali sve utrke prošle godine i sve na pobjedu na kraju koštalo svjetske medalje.
Iako je, baš kao i Sinkovići, na startu tog SP-a bio siguran da im još jedno zlato ne može pobjeći.
- Po meni, ono kako ja vidim veslanje, njihov zaveslaj je bio najbolji i kad sam ih gledao u kvalifikacijama rekao sam im “za mene je to vaše najbolje veslanje ikad, sve ćete pobijediti pet sekundi”.
Tada nisu, ali planiraju to nadoknaditi ove godine.
- Oni se baš vole utrkivati. Vjerojatno da ih staviš na treningu jednog uz drugog u skifu išli bi do kraja “na mrtvo”. Njihova karijera koja traje sad već 15 godina praktički nema oscilacija, samo neke minimalne, a to je jako teško izdržati jer znaš da drugo mjesto ne dolazi u obzir. Na startu više nemaš što dobiti, nego možeš samo izgubiti. Kad si najbolji, svima si lovina, svima si trofej i svi te žele pobijediti. Bio sam u toj situaciji i meni je to bilo jako teško. Ali onda kad malo padneš, postane ti i malo lakše. Vjerojatno je i njima sad malo lakše jer su skinuli taj teret nepobjedivosti.
Od svih očekuješ 100%
Mogu li sportaši, koji su naviknuti na stalne pobjede i medalje, uživati u tome što rade neovisno o rezultatu?
- Zavisi o tome kako razmišljaš. Ja sam došao u nekom trenutku baš do toga, ali nažalost potrajalo je samo jednu sezonu. Odlučio sam otići u četverac s mlađima, to mi je bilo baš opuštajuće. Nema više presije rezultata, a s druge strane prenosiš svoje znanje i iskustvo na mlađe i super je ako oni to akceptiraju. Problem je što će Sinkovići, baš kao što sam i ja, očekivati da svi daju maksimum, da su svaki trening 100 posto od prvog do posljednjeg zaveslaja u treningu i onda isto tako na utrci, a to nije lako postići. Nema puno sportaša koji su to sposobni. Nije tu ni najvažnije koji je rezultat na kraju, nego da znaš da je svatko dao 100 posto. Meni je to bila glavna stvar i kad se to nije događalo... Nisam bio sretan, da tako kažem.
Jasno je da Čop ne vidi Sinkoviće u toj ulozi “sutra”, nego nakon još koju godinu.
- Ako im nakon sljedećih Igara u Parizu bude dosta te presije rezultata, mislim da bi bila sjajna stvar sjesti godinu, dvije s mlađima veslačima u četverac. Prenosiš svoje znanje, još uvijek radiš ono što voliš, ali nisi non-stop opterećen “moram pobijediti, moram pobijediti”. To je užasno teško izdržavati iz godine u godinu, a bit će sve teže i teže.
A onda se nasmijao...
- Kad znate da dvojica braće već 20 godina non-stop rade jedan s drugim... Svaka im čast.
Koja je tajna trajanja na vrhu? Jasno je da moraš imati kvalitetu, ali ne traju svi veliki toliko dugo kao Sinkovići ili kao što ste vi trajali?
Drukčiji pogled nakon Sydneya
- Mislim da je jedina tajna da voliš ono što radiš.
Iztok Čop je prvu svjetsku seniorsku medalju osvojio 1991. i nastavljao osvajati medalje sve do 2012. kad se oprostio s olimpijskom broncom u Londonu.
- Kad sam ja krenuo u veslanje cilj mi nije bila olimpijska medalja ili svjetsko zlato, nego je sve bilo korak po korak. Prvo mi je bio cilj da uđem u tadašnju jugoslavensku reprezentaciju, pa onda kako sam išao dalje želio sam u nekom trenutku biti najbolji na svijetu. Tada je to bilo ili utrka u Luzernu ili Svjetsko prvenstvo i samo sam želio da mogu reći “u nečem sam, u nekom trenutku, bio najbolji na svijetu”. I tako se to razvijalo i onda je došla šansa i za olimpijsko zlato. Istina je da je i velika presija kad znaš da imaš šansu za zlatnu olimpijsku medalju, kad si svjestan da to rijetki imaju i vjerojatno neće doći ponovo trenutak kad si toliko veliki favorit da je i srebro totalni poraz. Ali nakon što sam u Sydneyu postao olimpijski pobjednik ponovo sam počeo drukčije gledati na sport.
Što se promijenilo?
- Nije mi više medalja bila glavni imperativ, nego put do te medalje. Nisam više tražio ono što je najlakše, a za mene bi to u tom trenutku bio dvojac na pariće, nego sam se vratio u skif. Ono što je mene uvijek tjeralo dalje bio je izazov. Nakon 10 godina karijere došao sam u situaciju kad sam često bio umoran od svega. Radiš još uvijek sve kao i uvijek, ali nema te svježine i nema na kraju ni rezultata. Kad sam shvatio da mi je veslanje privilegij, ono što zaista volim raditi, a ne to što moram raditi, iako sam od toga i živio, karijera mi se opet vratila na sam svjetski vrh. A onda možeš dalje vući i kad postaješ stariji.
Dvojac ‘bez’ mi je najdraži
Olimpijske medalje ste osvojili u dvojcu na pariće, svjetske imate u samcu, dvojcu na pariće, dvojcu ‘bez’ i četvercu na pariće. Koja vam je disciplina bila najdraža?
- Dvojac ‘bez’ - nije zastao ni djelić sekunde.
Zašto? Kažu da je on “najzeznutiji”?
- Malo je specifičan, ali kad gledam izazove, dvojac ‘bez’ mi je na prvom mjestu. Možda i zbog toga što nije bilo šanse da ga veslam nakon 1993. jer više nisam imao adekvatnog partnera. Volim i osmerac, ali u njemu nisam imao priliku biti na vrhunskoj razini. Ima čari i skif, ali skif sam u početku veslao samo da vidim koliko vrijedim sam.
Je li najteže veslati skif zato što si cijelo vrijeme sam?
- Skif je jako specifičan, ni većina veslača i trenera ne razumije kako se čovjek doista osjeća u njemu. U ekipi uvijek imaš i odgovornost prema nekome, nema popuštanja jer ne želiš nekoga zeznuti, ovdje ne zezneš nikoga osim sebe. I fizički je teže jer čamac nema tu inerciju, svaki zaveslaj je puno teži, najduže traje utrka. Sam sa sobom se boriš i na treninzima i na utrci i kad su teške utrke, to su jake mentalne borbe. U ekipi ti netko može malo pomoći, ovdje ti nema tko pomoći. Skif ima svoje zakone, a sad kad pratim veslanje s ove pozicije kužim da to mnogi ne razumiju. Najgore mi je kad vidim da treneri ne razumiju i na kraju ni neki veslači i ne iskoriste sve što bi po meni mogli iskoristiti.
Čovjek koji se u ovoj disciplini nametnuo u posljednje tri-četiri godine je Oliver Zeidler, ali Čop nije njegov veliki fan.
- Meni se njegovo veslanje ne sviđa i ja još uvijek mislim da je što se tehnike tiče Damšo (Damir Martin, op.a.) jedan od najboljih. Kad je on bio najbolji, u Riju i uoči Rija, meni je to bilo nešto posebno, kako je čamac išao... Mislim da od tada takvog još nije bilo.
U međuvremenu se ozljede uzele svoj danak, ali Martin je uspio kreirati još jedno svoje čudo osvojivši olimpijsku broncu u Tokiju. I nada se još jednom, u Parizu 2024.
- Teško je procijeniti gdje je točno u ovom trenutku, ali nije zaboravio veslati i sve ovisi koliko će se moći dignuti nakon svih ozljeda. A i godine su tu, ne znam koliko će platiti sve što je prošao, ali sva svoja iskustva je jako dobro iskoristio u Tokiju. A baš se u tom Tokiju pokazalo da se oni najjači nisu znali prilagoditi uvjetima na stazi. Ja i danas tvrdim da je Grk samo uzeo ono što su mu poklonili jer s onim veslanjem ni Borch, ni Nielsen, ni Zeidler nisu zaslužili zlato iako su bili najspremniji i najjači u tom trenutku.
Ne treba vam puno da shvatite koliko voli i Sinkoviće i Damira Martina. I koliko ih cijeni. Od njihovih početaka kojima je i sam svjedočio i to na vodi...
- Ipak su Valent i Damir jedini od kojih sam izgubio na ovim prostorima, od svakog jednom, a bili su još klinci. I to govori kakav su oni bili potencijal, a to su i pokazali u godinama koje su slijedile.