Isuse Bože, što sam izvukao! Rečenica je to koja će mnogim hrvatskim ljubiteljima sporta ostati u vječnom sjećanju i koja će im trajno biti jedna od prvih asocijacija na Damir Martina, čovjeka koji se nikad ne predaje. Hrabro srce hrvatskog sporta u toliko je navrata budilo u nama najsnažnije emocije, pa tako i tog srpanjskog dana (ili noći po hrvatskom vremenu) kada je izvukao iz sebe nemoguće i čudesnim, nevjerojatnim finišem u završnim metrima došao do bronce na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Tada je i nastala ta famozna rečenica “Isuse Bože, što sam izvukao”, a čovjek kojem je ispred nosa “ukrao” medalju bio je Sverri Nielsen, 29-godišnji Danac, rođen i odrastao na Farskim otocima. Dugo se Nielsen nije mogao oporaviti od tog šoka, uzeo je nakon svega i godinu dana stanke da se oporavi, a natjecanjima se odlučio vratiti upravo na Jarunu, u dvorištu čovjeka koji mu je ugasio snove. Da, nije možda došao po osvetu, pitamo ga u šali.
- Ma neee, ne baš - uz smijeh nam je odgovorio Nielsen nakon polufinalne utrke Svjetskog kupa u kojoj je odnio pobjedu i u kojoj se Martin nije baš najbolje proveo.
Prvi put je u Zagrebu i Hrvatskoj, a dojmovi su mu i više nego dobri.
- Staza je dobra, vrijeme je lijepo i cijela regata je na visokoj razini.
Veslači često vole isticati da je jarunska staza idealna jer je blizu centra grada što je prava rijetkost u svijetu. No, Nielsena to nije previše motiviralo da skokne u razgledavanje.
- Ne, ništa od Zagreba nisam vidio, samo hotel i stazu.
Nećemo mu zamjeriti jer ipak je u Hrvatsku došao zbog sporta, a ne turizma. U Zagrebu je započeo novo poglavlje nakon Olimpijskih igara s kojih se, uopće to ne krije, vratio silno razočaran. Tokio je trebao biti vrhunac njegove karijere i sjajnog olimpijskog ciklusa u kojem je 2019. osvojio svjetsko srebro, godinu kasnije postao europski prvak, a nekoliko mjeseci uoči Igara još jednom uhvatio kontinentalno postolje, ovaj put kao drugoplasirani.
- Definitivno sam tamo išao po medalju, vjerojatno i po zlatnu jer bio sam uvjeren da mi je dohvatljiva. Bio sam baš strašno razočaran nakon finala jer sam tada osjećao da mi je to jedina šansa za olimpijsku medalju. Jako teško mi je bilo u tim trenucima.
Trebala mi je stanka
Je li to i glavni razlog zbog kojeg je odlučio uzeti godinu dana stanke?
- Da sam tada osvojio medalju, mislim da danas više ne bih veslao. Bio sam prilično siguran da ću nakon Igara u Tokiju završiti karijeru. I trebalo mi je nakon svega vremena jer to što se dogodilo u finalu nije mi dobro sjelo, osjećao sam da je to neuspjeh, da sam ostao bez svojih snova. Nakon toga sam razmišljao na način “ah, možda ću se vratiti, ali definitivno mi treba neko vrijeme izvan sporta, da se posvetim drugim stvarima.
Znači li njegov povratak da je u toj godini pauze pronašao novu motivaciju?
- Baš i ne, ha-ha. To je jednostavno bila stanka koja mi je trebala. Polako sam se krenuo vraćati nakon nekih šest mjeseci, toliko dugo sam bio izvan čamca, nisam ni taknuo vesla. Polako sam počeo trenirati i podizati formu, ali cijelo to vrijeme sam i dalje vagao, čekao hoće li se pojaviti osjećaj otpora, nešto što mi reći “gotov si, ne želiš više ovo raditi”. Ali, nije se to dogodilo i nastavio sam trenirati sve jače, jače i jače i konačno se vratio i u čamac.
Vjeruje li da dogodine u Parizu može biti bolji nego što je bio u Tokiju?
- Vidjet ćemo. Prvi korak je vratiti se u potpunosti na istu razinu na kojoj sam bio prije stanke, a nakon toga mi je cilj biti bolji, vidjeti mogu li negdje ugrabiti nekoliko sekundi.
Vratimo se još malo na to veliko tokijsko finale. Damir Martin je u cijelom olimpijskom ciklusu imao ogromne probleme s ozljedama, a samo koji mjesec uoči Igara, na EP-u u Vareseu je za drugoplasiranim Nielsenom imao zaostatak od gotovo osam sekundi. U olimpijskom finalu Danac je na ulasku u posljednjih 500 metara držao drugo mjesto s točno dvije sekunde prednosti ispred četvrtoplasiranog Martina. A onda je Damšo krenuo u ludi finiš u kojem je za 15 stotinki nadmašio Nielsena i ostao samo iza Grka Stefanosa Ntouskosa i Norvežanina Kjetila Borcha. Je li naš veslač svojom formom i nastupom iznenadio Danca?
- Da! Mislio sam da ćemo se Ntouskos, Borch i ja boriti za medalje. Nisam otpisivao Damira, znao sam da je bio brz i prije i da zna kako se osvajaju medalje, ali iznenadilo me što je od posljednjeg Svjetskog kupa do Olimpijskih igara postao toliko brži.
A posebno je sjajan bio u finišu.
- O da, bio je - s kiselim osmijehom potvrđuje Nielsen.
Maraton lađa? Tko zna...
U redu, nećemo više kopati po starim ranama. Okrenimo se malo Nielsenovom porijeklu jer nema baš puno sportaša s Farskih otoka koji su osvajali velike medalje. Možemo li možda reći da je sa svojim svjetskim srebrom i dvije europske medalje i najveći sportaš ovog otočja u sjevernom Atlantiku?
- To ovisi o definiciji sportaša. Imali smo nekoliko dobrih nogometaša, imamo i jednog rukometaša koji je s Danskom osvojio dosta medalja (Johan Hansen, op. a), tu je i jedan plivač koji je bio dvaput na olimpijskim igrama... Ali, ako govorimo o fizičkim atributima, da, mislim da sam najbolji sportaš s Farskih otoka.
Zanimljivi su i Nielsenovi sportski počeci. Neko se vrijeme, naime, natjecao u tradicionalnim drvenim čamcima, karakterističnim za Farske otoke, i to u utrkama koje se održavaju na oceanu. Koliko su ga ti dani izgradili kao sportaša i učinili ga jačim?
- Definitivno jesu, to je zapravo dosta drugačije veslanje od ovog, sjedala su fiksirana i imate mala drvena vesla. I takvo vas veslanje itekako ojača. To je okrutan sport, fizički jak i zahtjevan, naučiš gurati sam sebe, raditi snažno, davati maksimum u utrkama. Bila su to dobra vremena, definitivno nešto što mi je koristilo, ali pri prelasku s takvog tipa veslanja u ovo sadašnje, i još k tome u samac, morao sam se odučiti od mnogih stvari koje sam naučio na Farskim otocima. Nisam bio dobar u početku, trebalo mi je dosta vremena da se priviknem na skif.
Veslao je s kolegama iz čamca i po fjordovima, a na oceanu je bilo posebno izazovno.
- Srećom, veslali smo najčešće u zaštićenim dijelovima oceana, tako da uglavnom nije bilo velikih valova, ali ponekad su se natjecanja održavala i na otvorenom Atlantiku. A tamo valovi postaju jako, jako veliki i veslanje se praktički pretvara u surfanje. Ako udarite u val, morate jahati na njemu. Definitivno je to zanimljiv i jako zabavan sport.
Imamo mi u Hrvatskoj maraton lađa na Neretvi, možda bi mogao doći kao pojačanje?
- Ha-ha, možda, tko zna. Ali, zapravo smo i mi razgovarali o mogućnosti da dovedemo neke olimpijske veslače na Farske otoke. Na naš Nacionalni dan imamo veliko finale veslačkih utrka. To je jako, jako veliki sport tamo, svi su polupijani taj dan, puno je gledatelja, pogotovo ako je vrijeme dobro. Znamo se jako dobro zabaviti i bilo bi stvarno super kad bismo doveli neke velike, snažne, spremne sportaše da probaju veslati u farskim čamcima.
Možda Damir Martin ne bi bilo loš izbor?
- Da, on bi definitivno bio dobar. I Martin i Valent Sinković također, oni bili bi savršeni. Oliver Zeidler je možda malo prevelik, on ne bi stao u brod - uz smijeh zaključuje jedan od najvećih sportskih sinova Farskih otoka.
Komentari (0)