Anamarija Govorčinović iscrpljena nakon dva finala na Europskom prvenstvu u Münchenu

 RONALD GORŠIĆ/CROPIX
POZADINA USPJEHA I UPOZORENJE

‘Mladi sportaši nam prestaju trenirati jer ne osjećaju da je to što rade nekome bitno...‘

Trener Anamarije Govorčinović, naše prve olimpijke u kajaku i prve kajakašice sa svjetskim medaljama
Piše: Renata BeluhanObjavljeno: 01. rujan 2022. 14:31

Najveći problem tzv. malih sportova je u tome što su (pre)malo vidljivi i kad se postigne prvi veliki uspjeh najčešće pitanje je “pa otkud se sad to pojavilo”. A nije se pojavilo, ne dolazi se do europskih, svjetskih ili olimpijskih medalja “preko noći”. Iza svakog tko nam se “pojavio” stoje godine i godine rada u potpunoj tišini. Ne, naravno, zato što oni preferiraju tišinu, nego zato što dolaze iz jednog od tih “rijetko primjetnih sportova”. Reaalnost je to koju živi i Anamaria Govorčinović. Prva hrvatska olimpijka u kajaku na mirnim vodama i prva naša kajakašica sa svjetskim medaljama, a nedavno je iz Kanade donijela dvije - srebro na 500 metara i broncu na 1000 metara.

I zato nas zanima priča iza priče. Kakvi su uvjeti za kajak u Hrvatskoj, koje su prepreke na putu i mogu li se one ukloniti sad kad Anamaria više nije nepoznata, možemo li imati još “Anamarija”...

Idealan sugovornik je Aleksandar Knežević, Anamarijin trener i trener u Kajak i kanu klubu Matija Ljubek u Zagrebu. Čovjek koji se od 2002. bavi ovim poslom, a s Anamarijom je...

- Jedanaest godina. Anamaria je s 14 godina došla u prvi razred srednje škole u Zagrebu i od tada radimo zajedno.

Je li se već tada moglo naslutiti da bi jednog dana mogla osvajati velike medalje, ulaziti u A finala na najvećim natjecanjima?

- Teško je to znati u to vrijeme. Kad ste mladi sportaš imate biološku i kronološku dob koje ne idu zajedno, oni koji su biološki razvijeniji, snažniji, brže su izrasli, pobjeđuju u mlađim dobnim kategorijama. Problem je što nemamo, barem mi u Hrvatskoj, neke testove s kojima bismo razlučili je li netko dobar zato što se biološki brže razvio ili je stvarno toliko talentiran. Ona je bila potencijal, bila je najbolja, ali s 14 niste mogli znati hoće li s 25 biti druga na svijetu. Barem ja to nisam tada znao.

Ali Anamaria je bila potpuno i nepovratno zaljubljena u kajak, imala je podršku obitelji, došla je u dobar klub i u ruke očito vrlo kvalitetnog trenera i danas je tu gdje jest.

- U ovakvim manje popraćenim sportovima trenirate jako dugo i pritom vas nitko posebno ne prati da biste nakon 10 ili 11 godina uspjeli nešto napraviti. I zato je uvijek prisutan taj problem hoće li mladi ljudi uspjeti toliko dugo izdržati treninge i hoće li biti dovoljno motivirani da ostanu ili će se odlučiti za nešto drugo.

Premali broj seniora

I u tome Knežević vidi najveći problem. Ne samo kajaka.

- Definitivno. Mislim da je to najveći problem našeg sporta. Mladi sportaši ne vide nekakav motiv, ne vide da je to što rade nekome izvan njihovog uskog kruga bitno. I nije sve u novcima, nisu novci ti koji presude, nego jednostavno da vide da je nekome doista stalo do njih, a oni trebaju taj osjećaj da su bitni u tome što rade, da netko stoji iza njih, da ih bodri i da imaju motiv ostati što duže u sportu.

I zato, kao i u veslanju, imamo jako mali broj seniora. Bilo kakvih seniora, a kamoli vrhunske kvalitete.

- Mi u kajaku i kanuu imamo veliki problem da osim Anamarije, koja ima 25 godina i Vanese Tot koja ima 23 godine, nemamo sportaše u nekom ozbiljnom trenažnom procesu koji su stariji od njih ili čak da su od 20 godina pa na više.

Ima li mlađih koji bi mogli njihovim stopama?

- Uvijek imamo mlade sportaše koji nam pokazuju jako dobre rezultate s 14, 15, 16 godina, ali to je ono kad se razvijate kao i svi drugi, a onda razvijene zemlje s recimo 15 godina počinju usku sportsku specijalizaciju i ubace u višu brzinu, da se tako izrazim. Tada njihovi sportaši dobiju veću potporu, imaju sve više priprema, veći broj treninga, a to se kod nas ne događa. Mi smo prepušteni kubu i klupskom radu i rad vam se valorizira tek kad napravite veliki rezultat. Anamarija je zahvaljujući rezultatima ulazila u programe potpore HOO-a, a to je osiguravalo pokrivanje određenog broja natjecanja, priprema. Ali to je dio, a ostatak je na klubu, roditeljima. Mi u KKK Matija Ljubek imamo jako dobru sinergiju uprave i trenera, uprava se nikad ne miješa u rad struke, ali je tu da pomogne i to jako dobro funkcionira.

Kako je s ostalim kajakaškim i kanu klubovima u Hrvatskoj?

- Imamo klubove po Hrvatskoj, ali uglavnom po manjim mjestima. Recimo, jedan Karlovac, grad na četiri rijeke, nema niti jedan kajakaški klub, pa Osijek, da ne govorim o velikim gradovima na moru. Belišće ima dugačku tradiciju, Slavonski Brod ima dva kluba, pa Hrvatska Kostajnica... Ali oni svi muku muče s time im djeca sustavno treniraju dok idu u osnovnu školu, a kad dođe vrijeme za srednju školu odlaze iz tih mjesta, a nemamo sustav koji bi dao potporu toj djeci i omogućio im da nastave trenirati. Sportaši su u tom trenutku prepušteni sami sebi, neki ako su dovoljno fanatični i zaljubljeni u to što rade i imaju potporu obitelji nastave trenirati, ali obično se opredijele za školu ili neki drugi put.

Vodene površine imamo

Očekujete li da bi ove dvije svjetske medalje Anamarije mogle nešto promijeniti?

- Iskreno se nadam da će povećati motivaciju djece koja to gledaju ili počinju sa sportom i da će vidjeti da je to moguće, da se može do najvećih uspjeha u kajaku s dobrim radom i ako niste iz jedne Mađarske ili Njemačke. Sumnjam da će se bilo što drugo promijeniti.

Kakvi su uvjeti za trening u Hrvatskoj? Ima li Anamaria trenutačno sve što joj je potrebno?

- Vodene površine u Hrvatskoj, hvala Bogu imamo. Mi 99 posto treninga radimo na Jarunu i nema bolje staze od Jaruna. Osim toga, tu smo doma, imamo sve što nam treba na vodi i oko vode za bilo koji trening, imamo fizioterapeuta u gradu ako se bilo što dogodi i za sada to funkcionira. Jedino su problem ti lokvanji koji krenu od petog mjesecu. Jedini, ali najveći problem.

Pa se Jarun iz godine u godinu pretvara u sve veću baru.

- Jarun je oaza u gradu, ne znam postoje li dvije-tri natjecateljske staze koje imaju ovakvu lokaciju. Nama dolaze na pripreme Litvanci, dolazili su Bjelorusi, svi se raspituju kako je u Zagrebu i mogu li doći na trening. Za usporedbu, sad smo bili u Münchenu i EP je održano na stazi napravljenoj 1972., ali je ona tako dobro održavana da je voda bistra kao da ste na moru, a Jarun postaje bara koja se zatvara. Istina, Grad Zagreb je prošlu i ovu godinu plaćao kosilicu, koja je kosila i skupljala lokvanje i održavala je donekle taj Jarun da se na njemu može trenirati, ali satnica rada te kosilice bi se barem trebala povećati, barem da radi u dvije smjene.

Pet sa SP ide na OI

Što je sa zimskim periodom?

- Treniramo u Metkoviću u veljači i ožujku i tada je tamo temperatura već 10-tak stupnjeva što je prihvatljivo za jednog seniora koji već ima dobru opremu i ima neko radno iskustvo i zna se čuvati. Nismo na nivou nekih drugih reprezentacija što se tiče mogućnosti priprema, ali dugačka odsustva nam niti ne odgovaraju jer Anamarija ima obveze na fakultetu, a ja imam malu djecu i ne možemo izbivati mjesec ili dva iz Zagreba. Ako idete u Australiju, Južnu Afriku ili na Floridu na pripreme u zimskom periodu ne isplati vam se ići na manje od mjeseca dana. S ovim svjetskim medaljama možda bi se to i dalo financijski izvesti, ali zbog razloga koje sam naveo to nije moguće.

Koliko Anamarija ima još rezervi, ako ih ima?

- Ima, siguran sam da ima još rezervi, nije još na svom maksimumu, ali i drugi se razvijaju i rade. U velikim reprezentacijama uvijek dođe netko novi, uvijek postoji zamjena, a mi imamo samo Anamariju i uvijek ju moram čuvati da na svakom natjecanju bude na svom vrhu. Nemam rezervu, nekoga drugoga. Nama je sad prvi cilj održati ovo stanje koje sad imamo tako da iduće godine opet bude u borbi za medalju na Svjetskom prvenstvu jer je ono i kvalifikacijsko za OI u Parizu 2024., a samo prvih pet sa SP ima izravan plasman na Igre. Osim ovih pet sa SP, Europa ima još samo dva mjesta na svojim dodatnim kvalifikacijama.

Sponzori samo na prijateljskoj osnovi

Kakva je situacija sa sponzorima? Je li moguće zainteresirati nekog sponzora za ulaganje u kajak?

- Sponzorima je važno pojavljivanje u medijima, ako nitko ne piše o vama, ako niste prisutni na televiziji, kako ćete reklamirati te sponzore? Kad pišete nekoj banci ili velikoj državnoj firmi oni već imaju pripremljen obrazac i prvo pitaju kakvo vam je pojavljivanje u medijima, koliko ste prisutni. Sponzori su na prijateljskoj osnovi, ako imate nekog prijatelja ili poznanika, koji ima firmu ili radi u nekoj velikoj formi pa može reći dobru riječ za vas da dobijete neku donaciju - super. Inače...

Teško je kad trenirate isključivo protiv ‘zamišljenog suparnika‘

Koliko utječe ili otežava to što Anamarija nema adekvatne sparing partnerice u Hrvatskoj?

- Utječe puno. Mi 11 godina radimo sami, navikli smo se, razvili smo svoj sustav, imamo nekoliko parametara pa simuliramo kao da imamo nekog zamišljenog protivnika. Ove godine smo probali i na priprema u Metkoviću proširiti reprezentaciju i s juniorima i mlađim juniorima koji su joj sparirali. Problem je što juniori nisu još na nivou da ju mogu pobijediti, a to vam govori o kvaliteti. Prvenstveno oni nemaju adekvatan trening u klubovima jer osim u Zagrebu nigdje nemate profesionalnog trenera koji je puno radno vrijeme u klubu, nego volontere koji rade koliko mogu. No, ovaj način koji smo isprobali pokazao se dobar i to ne samo zbog brzina čamaca, nego jednostavno zbog društva. Teško je kad ste praktično stalno sami. Nadam da ćemo u sljedećim godinama imati neke juniore koji će biti dovoljno motivirani da treniraju s nama i da ćemo i to riješiti.

Siguran sam da Anamarija ima rezervi i da nije još na svom maksimumu. Prvi cilj nam je održati ovo stanje koje sad imamo tako da iduće godine opet bude u borbi za medalju na SP jer je ono i kvalifikacijsko za OI 2024.

Linker
15. rujan 2022 16:42