Na netom završenom Svjetskom veslačkom prvenstvu Beogradu popunjeno je otprilike dvije trećine mjesta na Olimpijskim igrama u Parizu iduće godine. U pet od sedam olimpijskih disciplina u obje konkurencije - dvojci ‘bez’, dvojci na pariće, četverci ‘bez’, četverci na pariće i osmerci - ostala su ispražnjena samo po dva mjesta, a za njih se može izboriti isključivo na finalnim olimpijskim kvalifikacijama u svibnju iduće godine u Luzernu.
U muškom i ženskom samcu popunjeno je samo po devet mjesta, a tek se trebaju popuniti još 22 (po jedno je rezervirano za predstavnika zemlje domaćina, u ovom slučaju Francuske, ali ne mora ga iskoristiti). U lakim dvojcima na pariće je popunjeno po sedam mjesta, ostalo ih je još po devet za ugrabiti kroz kontinentalne i završne kvalifikacije.
Prvi put nakon Sydneyja 2000.
No, činjenica kako su ostala ispražnjena još čak 22 mjesta u muškom samcu ne bi puno značila Damiru Martinu da nije izborio kvotu na SP budući da će se većina tih mjesta popuniti kroz kontinentalne kvalifikacije (ukupno 18 kvota) na kojima imaju pravo nastupa samo sportaši iz zemalja koje su na SP izborile manje od dvije kvote.
Primjerice, Stefanos Ntouskos, olimpijski pobjednik iz Tokija u samcu, svoj je nastup na tim Igrama izborio kroz europske kvalifikacije, ali na njih je tada mogao zato što je Grčka na SP 2019. ugrabila tek jednu kvotu. Odnosno, za skifiste iz bilo koje uspješnije reprezentacije kao jedina šansa nakon SP zapravo ostaju samo završne olimpijske kvalifikacije na kojima su na raspolaganju dva mjesta.
Hrvatski veslači su napravili veliki posao osiguravši u Beogradu tri olimpijske kvote, prvi put nakon Sydneyja 2000. Ali ako bi netko pomislio da smo na svim uspjesima i medaljama braće Sinković i Damira Martina od 2009. do sad izgradili sustav koji je počeo davati rezultate kroz dodavanje i širenje kvalitete iza njihovih leđa - krivo bi pomislio. Uostalom, u tri posade koje su izborile Sydney bilo je 12 veslača, imali smo dva dvojca kao što ćemo imati i u Parizu, ali i osmerac što se iz ove perspektive čini kao naučna fantastika.
Nizozemci imaju sustav o kojem je neposredno nakon srebra u Beogradu govorio i Martin Sinković, mi sustav nemamo. Mi godinama imamo samo “luđake”, koliko god ta riječ ružno zvučala napisana i s navodnicima, Valenta Sinkovića, Martina Sinkovića i Damira Martina i uz njih trenersku pamet Nikole Bralića i Srećka Šuka. Zahvaljujući isključivo njima hrvatsko veslanje se može hvaliti da je najuspješniji hrvatski olimpijski sport sa sedam medalja s ljetnih OI. Maknite njih iz te priče i ostajete na dvije medalje, posljednja bez njih je još iz Atene 2004. Maknite njihovih ukupno devet svjetskih medalja i morate ići 20 godina unatrag da biste došli do posljednje svjetske medalje u olimpijskoj disciplini bez njihovog potpisa - srebra braće Skelin u dvojcu ‘bez’ 2003. u Milanu. Ako uključimo i neolimpijske discipline mora se ići “samo” 15 godina unatrag, do Mirne Rajle Brođanac i njezine bronce u lakom samcu 2008.
Olimpijska kvota braće Lončarić u dvojcu ‘bez’ nije proizvod sustava, nego je izborena unatoč tome što nemamo sustav. Pritom, i ona je izravno naslonjena na Sinkoviće i Nikolu Bralića. Lončarići već duže treniraju uz njih i s njima, bolje uzore i učitelje kako se treba raditi ne mogu imati. Neće oni biti “novi Sinkovići”, ali mogu postati najbolja moguća varijanta Lončarića ako do kraja svladaju najvažniju lekciju i ono što Sinkoviće čini onim što jesu - svaki trening i svaka minuta tog treninga se mora odraditi maksimalno. Sve ostalo su prazne priče i alibiji.
Peh za blizanke Jurković
Lončarići su imali i sreće što su došli u ruke mladog trenera Tonija Urlića, koji kao i oni raste uz mentorstvo Nikole Bralića i definitivno je dobitak za naše veslanje. Jer kao što će jednom, a to vrijeme i nije tako daleko koliko god željeli drukčije, otići Sinkovići i Martin, neće se vječno trenerskim poslom baviti ni oni koji su ih doveli tu gdje jesu. Toni Urlić je s Lončarićima pokazao da je na dobrom putu jer puno je njegovog u ovoj izborenoj kvoti u koju, nemojmo se zavaravati, nije vjerovalo puno ljudi.
Velika je šteta što se sestrama Ivani i Josipi Jurković dogodilo to što se dogodilo, a kad su u subotu pogledale tko je sve u njihovoj disciplini izborio Pariz vjerojatno su se ponovo razboljele. Nema, naravno, garancije da bi se one iz Beograda vratile s olimpijskom kvotom da nisu imale nesreću pokupiti virus, ali da su imale vrlo realnu šansu za kvotu - jesu. Dovoljno su dobre za to.
Paradoksalno zvuči naša tvrdnja da nemamo sustav, dok s druge strane smatramo da smo mogli imati 4 posade s olimpijskom kvotom, a toliko nismo imali nikad? Na papiru da, ali u stvarnosti nije tako. Niti su Lončarići iskočili iz četiri, pet veslača otprilike njihovog godišta, niti postoji samo još jedna veslačica koja bi mogla makar na treningu uskočiti u čamac s jednom od sestara Jurković. Ili drukčije, na svjetskim prvenstvima se kvote osvajaju za države, a ne na ime, što znači da kad se pojavio virus neki su samo angažirali rezervne veslač(ic)e što mogu po pravilima.
Krajnje je vrijeme posložiti se
Sve velike ili veće reprezentacije imale su više ili manje rezervnih veslača. Rumunji, koji su recimo bili u istom hotelu kao naša reprezentacija i njihov službeni liječnik je pomagao i našim sportašima, došli su na SP s čak 12 rezervnih veslača, Britanci sa 7, Nijemci sa 6, Nizozemci i Australci s 5, Bugari su imali rezervu... Kod nas uopće nije pitanje zašto mi nismo imali niti jednu rezervu, mi jednostavno nemamo veslača ili veslačicu koji bi mogao trenutačno poslužiti kao rezerva za bilo koga od naših sedam predstavnika na SP.
Koliko su trenutačno Nizozemci o kojima često u posljednje vrijeme pričaju naši veslači daleko od nas dovoljno će reći podatak da su na ovom SP izborili norme u 10 od 14 olimpijskih disciplina i ostali bez nje u samo jednoj (muški dvojac ‘bez’) budući da se u preostale tri nisu ni natjecali (laki muški i ženski dubl i ženski osmerac). Usput su osvojili i najviše medalja 8 (5 zlata i 3 srebra) i jedno zlato u paraveslanju. Britanci su drugi s istim ukupnim brojem zlata (6), ali tri su iz paraveslanja i istim ukupnim brojem medalja (9, ali tri iz paraveslanja).
Nije realno da se pretvorimo u Nizozemsku? Nije, ali je krajnje vrijeme da hrvatsko veslanje posloži priču u kojoj uspjeh neće isključivo ovisiti o “luđacima”. Ako ništa drugo da ju poslože tako da usput, iz godine u godinu, ne otpisujem prelako one koji bi sutra možda mogli nešto napraviti, a ovako prerano prestaju veslati jer ne vide smisao ni put koji će ih negdje dovesti.