U Londonu 2012. imali smo četverac na pariće u kojem su veslali Damir Martin, David Šain i braća Sinković te Marija Vekića u samcu. Na idućim Igrama u Riju četverac se pretvorio u braću Sinković u dvojcu na pariće i Damira Martina u samcu, a njih trojica su bili jedini naši veslački olimpijci i u Tokiju 2021., jedino su Sinkovići veslali u dvojcu ‘bez’. U Parizu, 12 godina nakon Londona, napokon smo ponovo imali još jednu posadu uz Sinkoviće i Martina.

Olimpijski nastup u dvojcu ‘bez’ izborili su osječki blizanci Anton i Patrik Lončarić, koji su na Igrama nastupili u dvojcu na pariće budući da su “njihovu” kvotu iskoristili i pozlatili Sinkovići. Tri tjedna nakon što su odveslali posljednju utrku u Parizu, Lončarići su opet u čamcu.

- Mi jednostavno volimo trenirati, a već idući tjedan nastupamo i na Europskom studentskom prvenstvu u veslanju - objašnjava Patrik Lončarić, polovica našeg mlađeg bratskog veslačkog dvojca.

Jako lijepa uspomena

Očito vam nije dosta utrka.

- Nije, mi se uvijek volimo utrkivati - odmah se složio, ali i pojasnio kako se samo čini kako je s Igrama u Parizu završena veslačka sezona, čak i za olimpijce.

- S Igrama je završen jedan ogroman ciklus, ali ostalo je još toga. Nama za početak Europske studentske igre krajem kolovoza, pa imamo državno prvenstvo, osmerce na Savi, Head of the Charles u Bostonu, SilverSkiff daljinsku regatu u Italiji... Ali sve to je zapravo veliki gušt.

Dojmovi iz Pariza su još uvijek vrlo svježi, ali kako sad, s malim odmakom i nakon povratka kući, gledate na svoj prvi olimpijski nastup?

- Pariz je nama jedna jako, jako lijepa uspomena i jedan ogroman motiv za dalje.

TOM DUBRAVEC Cropix

Iako su Lončarići nastupali u disciplini koja nije “njihova”, napravili su s trenerom Tonijem Urlićem u samo nekoliko mjeseci ogroman napredak što su najbolje pokazali u kvalifikacijskoj utrci u Parizu iz koje su izborili izravan nastup u polufinalu.

- Bili smo, priznajem, euforični nakon izravnog ulaska u polufinale s obzirom na to da je veslanje u dublu nešto novo za nas. Morali smo se prilagoditi na novu disciplinu, u početku sezone nije išlo tako dobro i na Igrama nismo bili ni sigurni u što točno ulazimo. Dosta posada nismo nikad ni vidjeli na natjecanjima, baš je bilo dosta nepoznanica. U skupini smo imali Rumunje za koje smo znali da su bolji, a Norvežani i Talijani su mijenjali posade pa su i nama i sami sebi bili nepoznanica.
Ostavili su Lončarići u toj kvalifikacijskoj skupini iza sebe Talijane i zapravo već s ulaskom među 12 dublova napravili glavni dio posla. Sve ostalo je trebao biti bonus...

- Nismo se ni potpuno ispraznili, a pokazali smo da se napokon možemo u tom dublu utrkivati s ostalom ekipom. Naravno, bili smo svjesni da ne možemo očekivati ulazak u A finale, ali najbitnije je bilo da smo tu, da se možemo boriti.
Nažalost, Anton Lončarić se razbolio dan uoči polufinala.

- Dobio je temperaturu, crijevnu virozu, a to je možda najgora kombinacija koja se može dogoditi sportašu pred tako bitnu utrku. Probali smo ga “spasiti”, spustili smo mu temperaturu, ali bio je doslovno na grickalicama prije utrke i to što se dogodilo je jednostavno preveliki minus, ne možeš ravnopravno konkurirati. Mi smo zapravo u to polufinale izašli čisto da prođemo do cilja, da zadržimo plasman.

Nije se bilo lako pomiriti s time, premda si svjestan da si ne možeš pomoći.

- Bio je jako, jako čudan osjećaj, jer ostaneš bez mogućnosti borbe i prije nego što si uopće pokušao. To nam je bio najgori trenutak Igara, veslanje te polufinalne utrke. Anton je dao sve što je mogao i svaka mu čast što je u stanju u kojem je bio uopće izašao na start. Treba imati stvarno ogromnu volju da takav iscrpljen sjedneš u čamac.

Premalo je bilo vremena do B finala da bi se moglo nešto bitno promijeniti, cilj je bio samo “podignuti” Antona koliko se najviše može.

- Uspio je malo vratiti energiju, ali i jedan posto koji ti fali u veslanju se jako osjeti. Na početku polufinalne utrke nismo izletjeli kako mi znamo, ostali smo malo u pozadini, ali smo cijelu vrijeme ostali u priključku s ostalima pa smo imali kakvu-takvu borbu. Naravno, na kilometar kad se lomi utrka, mi smo bili ti koji su došli malo slomljeni. Koštala nas je ta Antonova bolest, ali nismo se predali i odradili smo utrku koliko smo maksimalno mogli u tom trenutku. Iscijedili smo se do kraja, ali makar smo bili šesti u tom finalu, dali smo sve od sebe i s time smo zadovoljni.

Odustajanje nije bilo opcija niti u jednom trenutku?

- Ne, to ne dolazi u obzir. Mi smo došli tamo da se utrkujemo, živimo za to, a Igre su jednom u četiri godine i niti u jednim trenutku nam nije palo na pamet “možda ne bismo trebali nastupiti”.

Kad sad pogledate unatrag, na posljednjih nekoliko mjeseci, a ne samo na Igre, mislite li kako ste u stvari profitirali za nastavak karijere?

- Sigurno jesmo. Mi smo se tako i postavili od početka, a pokazalo se i da je bilo u redu “zamijeniti kvote” jer je ostvaren onaj viši cilj, Sinkovići su osvojili zlato u dvojcu ‘bez’. Nakon našeg B finala rekao sam, citiram “kad braća Sinković osvoje zlatnu medalju, mi ćemo ju slaviti kao svoju” i tako je i bilo. Ispunio se cilj zbog kojega se mijenjala disciplina i jednostavno, i mi smo sretni s tim. Vjerujem da smo mi nakon ovoga kompletniji veslači i sigurno bolji nego što smo bili.

Iza vas su zapravo dvije godine velikih iskoraka.

- Mislim da je to istina. Idemo manjim koracima nego što su to možda neki očekivali, ali bitno je da idemo naprijed. Naše vrijeme dolazi i trebali bismo biti sve bolji i bolji. Sljedećih godina će biti sasvim u redu ako se od nas budu očekivali neki veći rezultati. Već to što smo prva posada nakon dugo vremena koja je, osim Sinkovića i Martina, izborila olimpijski nastup velika je stvar, ali ne možemo se s time zadovoljiti. Mislimo i znamo da vrijedimo više i idemo se truditi i ostvariti to.

Još nismo pričali s trenerom

Kakvi su planovi za sljedeću sezonu?

- Nemamo još nikakvih planova, nismo pričali ni s trenerom Tonijem. Sad prvo dolazi ono što najviše volimo, slatka jesen kad smo u skifovima. Dolaze dugački treninzi koje svi volimo jer nema opterećenja natjecanja, nema stresa, pritiska.

Ali nešto se ipak zna...

- Ono što mogu reći za brata i sebe, sigurno se vraćamo u rimen veslanje. Ali i to će biti jedan proces, taj povratak i samo se nadam da će nam odmah “sjesti”. Ispred nas je sad puno kilometara i na vodi i na ergometru, a što će biti nakon toga, kako će se slagati posade, vidjet ćemo. Ako i bude nekih novih kombinacija posada u njih ćemo ionako sjesti tek u proljeće sljedeće godine.