Mi Zagrepčani, pa onda još sportom cijepljeni, izrazito smo emotivno vezani uz Univerzijadu 1987. S “debelim” razlogom. Nije tu ni samo sport u pitanju, iako je uistinu u ta dva ljetna tjedna Zagreb živio i izgledao poput svjetske metropole. Pun živosti, s mnoštvom stranaca, svjetla. Svega onoga što je danas normalno, ali tada baš, u onom društvu i državi, u kojoj je kao “sve bilo bolje, normalnije i pravednije”, e tada to baš nije bilo uobičajeno. Ujedno, Zagreb prije i poslije Univerzijade su dva različita grada. Arhitektonski, prometno, infrastrukturno, itd...
Da, onda je nama Zagrepčanima sasvim logično biti emotivnima na Zagija. Popularnu maskotu vjeverice. No, da ćemo naići i na nekog stranca s istim takvim osjećajima, nekog stranca koji je u Zagreb 2022. došao zbog Univerzijade ‘87., to ne bismo nikad napisali. Jer ne bismo vjerovali, jer nije istina, ali... Prevarili smo se!
Staza se čini manjom
Kišni petak u Zagrebu. Ovaj minuli. Sva ona voda koju smo čeznutljivo tijekom ljeta zazivali, za suše i vreline, sve se to u petak počelo razlijevati po gradu. Naznaka jeseni u metropoli. Osobno, obožavam je. Ali, samo u Zagrebu. Na Jarunu, pak, još jedan lik. Kasne pedesete godine, proćelav, sijeda brada i snažne, mišićave ruke, koje odaju da se ovaj čovjek bavio ili se još bavi sportom.
"Ja sam John Murphy, iz Kanade sam. Osvojio sam broncu ovdje."
Da? Pa, dobro, čestitamo. To je bila neka veteranska utrka, nismo znali da se održava nešto...
"Ne, 1987. sam ovdje na Univerzijadi osvojio brončanu medalju!"
Doista, nije muljaža. Iz džepa vadi medalju, brončanu, na kojoj lijepo piše - Universiade 1987. Zagreb,
"Sad sam prvi put ovdje nakon te utrke. Želio sam, morao sam doći ovdje opet, prvi put nakon 35 godina. U biti, bio sam još jednom malo nakon te Univerzijade, 1989. godine, dosta blizu, u Sloveniji, ali ovo sada je prvi put u Zagrebu."
Samo malo, nakon tri i pol desetljeća ste došli u Zagreb samo kako biste vidjeli jezero na kojem ste osvojili medalju na Univerzijadi?
"Moja supruga je Kanađanka, ali hrvatskog podrijetla. Ona je rođena u Kanadi, ali njezini roditelji su iz Karlovca. Odlučili smo ih posjetiti. Prvo sam bio nešto poslovno u Sloveniji, a na putu do Karlovca sam odlučio ući u Zagreb samo na kratko, na koji trenutak, samo da obiđem ovo jezero, stazu gdje sam jednom davno osvojio medalju."
Inače, ta medalja s Univerzijade ‘87. jest jedno od najvećih sportskih postignuća Johna Murphyja (60), iako on bilježi i jedno srebro godinu dana ranije na jakoj regati u Švicarskoj. Ona dvojica veslača koji su prije 35 godina u disciplini laki samac bili ispred Murphyja, u biti ga prestigla malo prije cilja, Nizozemac Frans Göbel i Talijan Ruggero Verroca, kasnije su bili višestruki europski i svjetski prvaci. Drugim riječima, ta je utrka na Jarunu bila itekako “opako” jaka.
Kako vam se sada čini ovaj grad, njegovo jezero?
"Uh, puno je godina prošlo. Dosta je toga drukčije, a ova staza mi se čini manjom nego tada, nego što je se sjećam. Makar, dosta toga sam se prisjetio."
A sad na obalu
John Murphy, međutim, i dalje vesla.
"Živim u gradu St. Catharines, južno od Toronta i neposredno uz američko-kanadsku granicu, dosta blizu Niagarinih slapova. Veslam i dalje, u biti sam spojio sportsku strast s poslom, pa i radim u veslačkom klubu. Nisam imao nikakvih kontakata s ljudima iz veslanja ovdje, u Hrvatskoj. U biti, pa nitko ni ne zna da sam ovdje, a i zašto bi znao? Međutim, budući da volim ovaj sport u kojem sam i sam, znam za hrvatsko veslanje. Imate braću Sinković, koji su svjetski vrh, sad su opet favoriti za zlato na SP. Tko zna, možda s vremenom nekog i upoznam jer planiramo ostati ovdje sljedeća okvirno dva tjedna. Ono što želim je vidjeti vašu obalu o kojoj sam čuo samo lijepe stvari. Međutim, ovu stazu u Zagrebu sam jednostavno morao obići."
Čovjek koji je nakon 35 godina iz Kanade, s Niagarinih slapova, došao vidjeti Jarun. Predobro!