Gorko-slatka je bila prošla godina za Ivanu i Josipu Jurković, 25-godišnje blizanke iz Vele Luke koje posljednjih godina nose hrvatsko žensko veslanje. U travnju su na Europskom prvenstvu u Szegedu osvojile broncu u dvojcu bez kormilara, prvu veliku medalju u seniorskoj karijeri, ali odmah su rekle da bi sva odličja mijenjale za plasman na Olimpijske igre. Taj im se san lani nije ostvario, na finalnoj kvalifikacijskoj regati u Luzernu zauzele su treće mjesto, a samo su dvije najbolje posade išle u Pariz. Bilo im je teško, ali nikakva predaja, nikakvo odustajanje nije dolazilo u obzir. Uporne i tvrdoglave, odlučile su zagristi još jače sa samo jednom mišlju u glavi - Los Angelesom 2028.
No, onda su se, sasvim neočekivano, uoči početka nove sezone morale suočiti s novim izazovom. Iznenada je došao kraj suradnje s dugogodišnjim trenerom Aleksandrom Vukojičićem, pa su Ivana i Josipa "pet do 12" morale krenuti u potragu za novim rješenjem i pronašle su ga u dvostrukom hrvatskom olimpijcu Marku Banoviću.
- Stvari su se krenule slagati na svoje mjesto, samo moramo biti strpljive jer nam je ta promjena došla u najgorem trenutku budući da nas je bivši trener ostavio mjesec i pol dana prije Europskog prvenstva. Nije baš bilo najidealnije vrijeme za ići mijenjati stvari koje smo morale mijenjati, ali vidimo napredak u brzini i svemu i sada je na nama da to pokažemo ovaj vikend na Svjetskom kupu u Vareseu - ističe Ivana Jurković.
U dublje razloge razlaza s donedavnim trenerom ne želi ulaziti.
- Iskreno, suzdržala bih se. Ne znam je li trener bio zasićen i nije više htio, ali rekao nam je to mjesec i pol dana prije EP-a. Nije trebao tako postupiti, smatramo da nam je to trebao reći ili na početku sezone ili na kraju, kako bismo odradili sezonu kako spada, ali na kraju krajeva, nije svako zlo za zlo. Eto, dobile smo novog trenera koji vjeruje u nas, vodi nas iz dana u dan i bodri. O Marku zasad imamo samo riječi hvale, stvarno je tu za nas.
U angažmanu novog trenera veliku su ulogu odigrala braća Valent i Martin Sinković, što i ne čudi jer Banović je posljednjih godina često uskakao kao pomoćnik njihovom treneru Nikoli Braliću.
- Pomogli su nam jer zapravo uopće nismo imale alternativu. Ostavljene smo bez ičega, zato nismo ni otišle na EP jer trebalo je vremena da se prilagodimo na novog trenera, kao i on na nas. Trebale smo sve to prožvakati u svojim glavama jer ipak je iza nas bilo osam godina suradnje s bivšim trenerom. Bilo nam je apsurdno da nas može preko noći ostaviti, ali valjda ima svoje razloge - kaže Ivana, pa dodaje:
- Ma uvijek se mi izvučemo, treba raditi dalje i to je to.
Što im je novo donio Banović, naš olimpijac iz Barcelone 1992. i Atlante 1996., a svojedobno i prvi hrvatski veslač koji je sudjelovao na slavnoj utrci između osmeraca Oxforda i Cambridgea?
- Donio nam je novu vrstu zaveslaja, novu dinamiku i novi ritam. To nam je stvarno osvježenje, donijelo nam je novi "drive", energija mu je super i mislim da nam je to zaista i trebalo kako bismo se i nas dvije trgnule i gledale veslanje na malo drugačiji način.
Vratimo se malo prošloj sezoni. Koliko im je bilo teško preboljeti izostanak Olimpijskih igara, ponajprije kad se sjetimo da ih je godinu ranije pogodio veliki peh na Svjetskom prvenstvu u Beogradu? Pokupile su tada virus koji ih je iscrpio i zbog kojeg su se morale povući s natjecanja za koje se se dugo spremale i s kojeg je 11 mjesta vodilo u Pariz.
- Bilo je psihički jako teško. Kad smo došle doma, kad smo bile okružene svojim ljudima, odlučile smo da imamo dva dana za isplakati se, doći k sebi i nakon toga smo rekli svima "više nemojte ništa spominjati". Borile smo se na svoje načine i na kraju dana su nas spasili razgovori sa psihologom, trenerom i prijateljima. Jer nije to treniranje samo godinu dana, mi o tome maštamo cijeli život. A posebno je teško sjetiti se tog peha u Beogradu, u tom trenutku smo sigurno bile u top 11 čamaca jer smo te sezone bile i četvrte na EP-u. I onda se, eto, dogodilo to što se dogodilo, očito ima neki razlog i Bog zna zašto, a mi moramo ići dalje. Ove godine smo se nekako zainatile i mislile smo da stvarno ide sve super i onda nam se dogodila pljuska s trenerom. Očito moramo težim putem, ali zato kad dođe rezultat, uvijek bude slađe nego kad se sve odmah posloži.
Još otkad su 2017. bile dio četverca koji je osvojio svjetsko juniorsko zlato, sestre Jurković bile su označavane kao djevojke za velike stvari. Put do seniorskog vrha nikad nije jednostavan, osjetile su to i same, ali uvjerene su da u godinama koje su pred njima mogu zablistati punim sjajem.
- Stvarno vrijedimo i možemo, ali kao što i mi moramo davati sve od sebe, moramo pored sebe imati i trenera koji vjeruje u nas i koji nam daje svaki trenutak pažnje da ispravi neke stvari, jer sada je zapravo prijelomna faza za velike rezultate. To je onih 2-3 posto koji fale za medalju. Jer to nam i jest cilj, finale i medalja na SP-u, a na kraju dana i medalja u Los Angelesu. Tako da imamo neki cilj pred sobom, ali trenutno idemo uz dana u dan, bez puno upitnika iznad glava i promišljanja. Treba davati sve od sebe, paziti se od ozljeda i to je to.
Okrenimo se zasad ovoj najbližoj budućnosti. Jesu li nakon svih potresa i promjena spremne za Svjetski kup u Vareseu gdje su u petak izborile polufinale?
- Jesmo, psihički i fizički smo super, posložile smo neke stvari. Marko ima dobar pristup, pronašli smo zajednički jezik i kako mi rastemo s njim, tako i on može naučiti dosta stvari od nas. Za početak je želja pokazati što možemo jer se na ovoj razini nismo utrkivale 13 i pol mjeseci i ne znamo na čemu smo.
A kakve su želje i ciljevi što se tiče ostatka sezone?
- Imamo ispred sebe Svjetski kup u Luzernu i Svjetsko prvenstvo u Šangaju. Postavljamo si mi ciljeve lagano iz dana u dan, ali ne želim ništa govoriti na veliko i na široko, jer svaki put kad nešto kažem, to se izjalovi. Idemo korak po korak, pa što bude. Znamo da možemo, ali mora se sve posložiti.
Stara je priča da Ivana i Josipa kod kuće nemaju praktički nikakvu konkurenciju koja bi ih pogurala. Imaju li uopće s kime sparirati ovih dana?
- Otkad treniramo kod Marka, prvenstveno radimo po programu Sinkovića, tako da radimo ono što rade muški. U većini situacija smo same, bez sparinga, ali ponekad uskoči Boris Cesarec, došle su nam i Srpkinje koje su sada bile na EP-u, uvijek se netko nađe... Ali u konačnici, ako imate glavu, ako možete gaziti, onda nema nikakve veze imate li koga za sparing.
Komentari (0)