Vijest je stigla iz američkog Dallasa i potpuno šokirala veslački svijet. Kubanac Angel Fournier Rodriguez doživio je srčani udar i umro sa samo 35-godina. Jedan od najboljih skifista posljednjih godina, osvajač tri svjetske medalje iskoristio je američku vizu kako bi se preselio u Dallas, a glavni cilj bio mu je stvoriti bolji život za svoju djecu. Nažalost, nije u tome uspio.
Fournier je bio vrlo omiljen u veslačkom svijetu, kubanski "div" impresivnih fizičkih predispozicija (198 cm) osvojio je dva svjetska srebra iza Čeha Ondreja Syneka, na svjetskim prvenstvima 2013. i 2017., a brončani je bio u 2014. iza i tada zlatnog Ondreja Syneka i srebrnog Novozelanđanina Mahea Drysdalea. Olimpijsku medalju nije uspio osvojiti iako je bio jedan od favorita u onom čuvenom finalu u Riju koje su Drysdale i naš Damir Martin završili s istim vremenom. Fournier je u Riju bio šesti, a četiri godine ranije u Londonu sedmi.
Posljednju utrku na velikim natjecanjima veslao je na Svjetskom prvenstvu 2019. Te godine su mu otkriveni srčani problemi, no prema intervjuu za CiberCuba koji je dao početkom ove godine bio je uvjeren kako je to daleko iza njega.
- Osvojio sam zlato na Panameričkim igrama iza toga i bio sam treći u Svjetskom kupu.
Kubansku reprezentaciju napustio je 2020. s ciljem da se preseli u SAD i eventualno nastavi karijeru. Posljednjih mjeseci je čekao da se riješi "papirologija" oko njegovog ostanka u SAD-u i priključenje obitelji, a u spomenutom intervjuu rekao je kako je ponovo počeo trenirati i gubiti kilograme koje je skupio nakon prestanka aktivne karijere.
- Želio sam ići u Tokio, ali kako je krenula pandemija koronavirusa, a moja supruga je bila drugi put trudna odlučio sam prestati veslati. Je li mi bilo teško odustati od Tokija? Naravno. Osjećao sam se dobro, pokazatelji na treninzima su bili dobri i onda se sve slomilo zbog koronavirusa. Podignula se velika galama kad sam odlučio otići iz reprezentacije, ali moja odluka je bila nepokolebljiva.
Odluka na koju su utjecali sve lošiji uvjeti na Kubi.
- Moji prijatelji koji su ostali govore mi kako je sve gore, loša prehrana, problemi s vodom, prijevozom, smještajem, samo 2-3 dobra čamca, nestanci struje... Tko želi ostati kak nema kruha za doručak, ako napornog treninga nema ručka? Sve je laž, ne plaćaju, žive na pričama u koje nitko ne vjeruje, "napravi pa ću ti platiti kasnije", a nikada ne plate. Tko pati? Sport. Zato mladi odlaze tražeći budućnost koju nemaju. U kapitalističkim zemljama treniraš, trudiš se i imaš svoje beneficije.
Fournierova supruga je također vrhunska sportašica i kubanska olimpijka u kajaku Yusmary Mengana s kojom ima dvoje djece od dvije i pet godina.
- Moja obitelj je moj život. Sanjam i razmišljam svaki dan samo o tome kada ćemo opet biti zajedno. Održavam aktivnu komunikaciju sa suprugom i djecom, s majkom, s cijelom obitelji. Zahvaljujući svojoj obitelji postigao sam uspjehe koje sam imao. Sve dugujem njima. Hvala Bogu što ih imam i to mi daje snage i zdravlja da se borim za njih. Vrijeme u sportu bilo je lijepo vrijeme, s medaljama i uspjesima, ali sad živim život oca, supruga, sina. Na kraju sport prolazi, a što ostaje? Obitelj.
Nažalost, nije uspio ispuniti svoju najveću želju...
- Moram vidjeti svoju djecu kako odrastaju, pružiti im budućnost, a gdje bolje nego u SAD?