Postoje utrke u kojima moraš ići i preko vlastitih granica, izvući iz sebe i ono za što ni sam u tom trenutnu ne vjeruješ da možeš. Moraš ići do kraja, do "padanja u nesvijest", kako je neki dan rekao Damir Martin, a Anton i Patrik Lončarić su u subotu u Beogradu demonstrirali kako to doista izgleda. Uključujući i onaj dio koji se odnosi na padanje u nesvijest. Osječki blizanci probili su se luđačkim finišem, onim koji graniči s nemogućim, na peto mjesto u B finalu dvojaca ‘bez‘ i za 16 stotinki ugrabili olimpijsku normu ispred Danaca koji su na prošlim Igrama u Tokiju osvojili broncu u ovoj disciplini.
Za osiguranje puta u Pariz trebalo je biti na prvih pet mjesta u konkurenciji šest posada što zvuči jednostavno, ali B finala na svjetskim prvenstvima u predolimpijskim godinama su istinske utrke na nož, ubijanje do kraja i nema tu veze tko je imao kakav rezultat u prethodne tri utrke.
Lončarići su u društvu koje je izašlo na start u Beogradu bili i najmlađi i najneiskusniji, nikad do tada u sličnoj situaciji i u utrci s takvim ulogom. U svjetlu toga nije bilo nimalo čudno što su na 500 metara bili posljednji, na pola staze također posljednji s gotovom četiri sekunde iza vodećih Australaca, dvije i pol iza petoplasiranih Talijana. Na 1500 metara Australci su i dalje držali vodstvo, Lončarići su i dalje bili posljednji, pet sekundi iza njih, više od 3 sekunde iza Danaca koji su bili četvrti, tri sekunde iza Talijana na petom mjestu, posljednjem koje je vodilo u Pariz.
Video: Renata Beluhan
Je li itko tada vjerovao da mogu uhvatiti olimpijsku kvotu? Nije. Baš nitko, uključujući i njih same što će kasnije priznati. Ali borili su se do kraja i luđačka završnica, ali baš luđačka, donijela im je najveću moguću nagradu.
- Ne znam kako su ostali prošli, kakve su bile razlike, nisam nikoga vidio. Prošli smo kroz cilj, umro sam i samo sam čuo Antona kad je rekao "prošli smo", ali nisam mu vjerovao - rekao je Patrik Lončarić, koji je nakon utrke završio na nosilima i u vozilu hitne pomoći.
Kad se napokon oporavio i priključio bratu Antonu i treneru Toniju Urliću i dalje se borio sa suzama. Svaka čestitka, svaki zagrljaj, izazivali su novu suzu...
- Najteža utrka u životu, nema riječi, nemam...
- Dao je sve od sebe - ubacio se Anton koji je u međuvremenu smirio svoje emocije i djelovao potpuno "kulerski", kao da je u sličnoj situaciji bio već sto puta.
- Toliko je teško, ali i toliko lijepo. Ovako doći do toga... Na pola utrke smo mislili da je gotovo. Bilo mi je teže nego ikad i na tih 1000 metara sam se osjećao kao u posljednjih 100 metara u četvrtfinalu, a još je pola utrke bilo ispred nas - pričao je Patrik uz dodatak koji se provlačio cijelo vrijeme:
- Ovo je bilo nešto neopisivo.
I Anton će bez zadrške priznati kako im se Pariz tijekom utrke činio nedostižan otprilike kao slijetanje na Mars.
- Pomirili smo se obojica tijekom utrke da vrlo vjerojatno da nećemo uzeti kvotu, ali opet smo pokazali da se ne damo do kraja. Nastavili smo se boriti i isplatilo se. Grizi smo do kraja i izbacili smo ne bilo koga, nego brončane s posljednjih Igara.
I odradili doslovno nevjerojatni finiš. U posljednjih 500 metara imali su najbrže vrijeme od svih, dvije sekunde brže od druge najbrže posade, Španjolaca koji su se u završnici probili ispred Australaca na prvo mjesto.
- Glupi luđački finiš - odmahivao je glavom Antion, a Patrik se ubacio:
- Svakome bih poželio ovakav uspjeh, ali ne da ga ovako prolazi.
Pojašnjenje zašto je Anton finiš nazvao glupim, a donio im je odlazak na Igre je jednostavan...
- Istina je da nas je opet taj finiš doveo do uspjeha, ali moramo raditi na tome da se ne izvlačio na to, nego da drukčije odveslamo utrku. Mislim da je to zaključak koji trebamo izvući iz ovoga. Ali, Olimpijske igre su tu i to u dvojcu ‘bez‘, s 23 godine, to je nešto ogromno, baš to nam je rekao i Damir Martin.
Imaju na što biti ponosni, itekako, ali koliko god je Anton djelovao mirno, pogotovo u odnosu na Patrika kojem su svako malo dolazile suze na oči, bilo je jasno da će trebati još neko vrijeme da shvate da doista drže u rukama kartu za Pariz.
- Trebat će nam barem nekoliko dana, a previše je toga što se događalo da bi se dalo opisati riječima
Vjerovali su da mogu proći, ali da će biti ovakav rasplet i da će iza sebe ostaviti Dance...
- To nitko nije očekivao. Samo se mogu zahvaliti svima koji su oko nas, ovo je bilo tako teško, ali predivno. Sad sam tek došao k sebi - rekao je Patrik, ali je odmah dobio odgovor od brata...
- Nisi još.
Ne može mu se zamjeriti, ne izbore se Olimpijske igre svaki dan, a pogotovo se ne slavi uspjeh - na nosilima.
- Uh, nikad nisam bio na nosilima, sad jesam, ali ovo što smo napravili vrijedno je svega. A i to je iskustvo, moram popričati s Damšom i Valentom, oni su bili u sličnim situacijama pa me zanima kako je njima bilo – nasmijao se Patrik, koji je ovaj put imao i jednu posebnu zahvalu:
- Hvala hitnoj pomoći, stvarno su dečki profesionalni, nemam zamjerke, 10 od 10.
Trener Toni Urlić nas je dočekao sa širokim osmijehom i pitanjem "priznajte, što ste pomislili na 1500 metara". Da je sve gotovo, a Pariz nedostižan, naravno.
- I ja sam - iskreno priznaje mladi trener koji je u Beogradu i sam završio kao žrtva zaraze koje su se svi bojali, a nekima je i uništila natjecanje.
Uostalom, ako netko kaže da je mislio drukčije na 500 metara do cilja, prodaje "maglu".
- Zabrinjavao me i zaostatak i sporija brzina od ostalih posada na pola staze, a moram priznati da sam se na 1500 metara pomirio da je gotovo jer su imali zaostatak za koji je nezamislivo da ga netko može stići. Ali želja za tom kvotom je bila takva da su izvukli nemoguće i svaka im čast. Po to smo došli, s tim se vraćamo kući i možemo biti sretni. Mislim da je prošle godine malo ljudi vjerovalo u nas, drago nam je da smo uspjeli i sad možemo u miru raditi dalje.
Posebno na tome da im nije neophodan ovakav luđački finiš koliko god im sreće donio i u četvrtfinalu i posebno u B finalu.
- Da, imamo tu kvalitetu da možemo finiširati na taj način, ali do Pariza moramo poraditi i na nekim drugim stvarima tako da utrku rješavamo ranije. I da trener ne proživljava ovakav stres ha-ha.
Nije im zamjerio pretrpljeni stres, ne ovaj put. Nije nitko. Pariz je vrijedan svega, prvi put nakon Londona 2012. zahvaljujući Lončarićima imat ćemo na Igrama još nekoga osim braće Sinković i Damira Martina.