Već je 14 godina prošlo od našeg prvog razgovora o njihovim ambicijama na Svjetskom prvenstvu. Nastupali su u Poznanju 2009. u četvercu na pariće, bili su još klinci koji su tek sanjali velike medalje, sve one koje su u međuvremenu osvojili i to većinu po nekoliko puta. Glupo je reći da se nisu promijenili, svi smo se promijenili u tom razdoblju, ali jedna je stvar ostala ista. Svih ovih godina. Jednako pristupačni, jednako normalni u najboljem smislu te riječi, veliki u svojoj jednostavnosti koju nije nimalo promijenila količina medalja koje su objesili oko vrata. Prošlo je i već desetak godina u kojima njih trojica grade dva različita puta u veslanju, ali nama su svih ovih godina nekako dio iste priče, najbolje priče koju je hrvatsko veslanje ikad imalo i nema većeg gušta nego ih posjesti svu trojicu zajedno.
Još više uživamo
Valent Sinković, Martin Sinković i Damir Martin. Osam svjetskih medalja na hrpi od kojih su tri osvojili u istoj posadi, a preostalih pet je vlasništvo isključivo braće Sinković. Pet olimpijskih odličja imaju njih trojica, jedno srebro osvojeno zajedničkim snagama u četvercu, dva zlata braće, u dvojicu ‘bez’ i u dublu, te srebro i bronca Martina u skifu.
Već danas u Beogradu sva trojica mogu osigurati svoj četvrti olimpijski nastup za što im treba prolaz u A finala SP-a. Za Sinkoviće se to praktično podrazumijeva, ali i Damir Martin ponovo djeluje kao da onaj koji može na Igre ući kroz velika vrata (A finale) i neće za to morati otvarati manja (B finale).
Ako pogledate unatrag, sve do prvog zajedničkog nastupa na Svjetskom prvenstvu 2009. na kojem ste kao 20-godišnjaci bili korak do medalje, četvrti, što se najviše promijenilo? Koliko ste vi drukčije danas?
- Iskusniji smo, znamo točno što nas očekuje. Nekako je i bolje, a ja bih rekao da i više uživamo u tome, cijenimo što smo još uvijek tu - kaže Valent Sinković.
Više uživate?
- Da. Kao klinac sam više bio pod stresom zbog rezultata, iščekivanja, očekivanja... Definitivno sad više uživam.
Odmah se s time složio i brat Martin.
- Prije sam uvijek razmišljao kako želim napraviti rezultat i uspjeti u ovom sportu, a sad je više to želja da uzmem koliko još mogu i pritom želim uživati. Volim to što radim i koliko god je glupo reći da mi više nije toliki pritisak kao nekad, jer uvijek je pritisak uoči utrke, nekako je to drugačije. Znaš da si već napravio nešto.
Nema niti malo dvojbi...
- Definitivno više guštam sad nego na početku karijere. Pogotovo u treninzima, puno više sad nego prije deset godina. Prije, kad sam bio klinac tjerao sam se da treniram, a sad mi je treniranje baš gušt. U tome je najveća razlika.
Uživa li i Damir Martin više nego na početku karijere?
- U početku smo nas trojica bili u ekipi, sve smo zajednički proživljavali i nekako smo zbog toga lakše prolazili te prve utrke, prve treme, prve velike trenutke i to nam je sigurno jako pomoglo za kasnije. A od početka mog natjecanja u skifu pa do sad...
Tu je na trenutak zastao.
- Uvijek je teško ponavljati jedno te isto. Pogotovo kad si jednom već bio na vrhu. Braća to uspijevanju fantastično, a meni je to dosta teško i motivacijski, zato i volim pustiti jednu godinu.
Valent se spremno ubacio.
- Mi smo naučili još u školi ponavljati gradivo, tako da nam nije problem.
Damir je prihvatio šalu i nadovezao se sjećanjem na srednjoškolske dane s Valentom.
- Išli smo zajedno u razred, znaš da ja nisam volio ni tada ponavljati gradivo.
Brzo se vratio iz srednjoškolskih dana u sadašnjost.
- Dosta mi je teško pronalaziti motiv kad sam jednom već nešto dostigao, ali onda opet sjednem u čamac i skužim da doista volim to raditi, da volim veslati, da mi je gušt utrkivati se. Naravno, utrkivanje jedino ima smisla kad si top spreman, a da bi bio u tom stanju treba vremena, treba tisuću i jedan posto posvećenosti jer ako nisi tisuću i jedan posto u tome ne možeš se utrkivati s najboljima, a onda ti više nije ni gušt veslati. Tako da je meni bilo dosta posljednje tri godine ili koliko već i patnje i muka, a sad sam napokon opet spreman i guštam.
Samci su disciplina u kojoj ovisiš isključivo o sebi, nema te tko dignuti kad malo padneš, nema te tko gurnuti da daš još malo više, ma nemaš se ni s kim posvađati osim sa samim sobom. Valentu i Martinu Sinkoviću je utoliko lakše jer imaju jedan drugoga, a imati posred sebe ne bilo koga drugoga nego brata je poseban bonus.
- Puno je lakše kad imaš nekoga uz sebe s kim možeš podijeliti i patnju i bol i sreću. Bratu ćeš i oprostiti više stvari, ali ćeš mu i reći više stvari. Otvoreniji je odnos, a sam time i bolji. To je sigurno pozitivna stvar - kaže Martin Sinković.
Ima li i negativnih stvari kad si non-stop s bratom u čamcu?
- Jedino što bi moglo biti negativno je da smo baš kompletno vrijeme zajedno, a ne samo kad je veslanje u pitanju. Recimo, dok smo još živjeli s roditeljima to je bilo naporno jer se ne možeš baš nikad maknuti jedan od drugoga. Kad bi i sad bila slična situacija, onda bih mogao reći da je to negativno, ali već dugo ne živimo zajedno, imamo odvojene živote izvan veslanja tako da je sad sve samo pozitivno u tome što zajedno veslamo.
˝Bez medalja nema gušta
Ta bratska veza je sasvim sigurno pomogla da ostvare sve uspjehe koje su do sada skupili, uvjeren je i Damir Martin.
- Teško može neka posada ostati tako dugo zajedno ako nema te povezanosti. Jednostavno, ljudi se mijenjaju, drukčiji smo i mi sad nego što smo bili prije deset ili petnaest godina. Baš kao što Martin kaže, bratu možeš više toga i reći i oprostiti i sigurno je to puno drukčija povezanost i odnos nego u bilo kojoj drugoj posadi gdje partneri nisu bratski povezani.
Valent je 1988. godište kao i Damir Martin, a Martin Sinković je godinu mlađi. Koristi li Valent ikad autoritet starijeg brata?
- Ne, svako ima svoju poziciji, svoju ulogu i zna što treba raditi.
Pitali smo zapravo u šali, jer ako je ta godina razlike nešto i značila kad su počinjali, sad u srednjim tridesetima definitivno više nema nikakvog značaja.
- Moja je uloga malo drukčija jer sam štroker u posadi pa u nekim stvarima dolazi do izražaja taj neki autoritet štrokera, ali generalno nema razlike između nas. Svatko zna svoju ulogu, a ako baš nešto treba riješiti oko veslanja, onda damo treneru Braliću da to riješi. Ali to je više bilo dok smo veslali u dvojcu ‘bez’, imali smo različita mišljenja oko nekih stvari, ali svima je to tako u dvojcu pa smo puštali Bralića da riješi i držali se onoga što bi on rekao. Nekako njemu i najviše vjerujemo kad je u pitanju veslanje, u nekim situacijama čak i više nego sami sebi. Tako da onda pustimo njega da razriješi nedoumice i radimo kako kaže - kaže Valent.
Do kad se još vidite u veslanju?
- Brat i ja smo već rekli da ćemo veslati do Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. i to nije upitno što se tiče našeg gušta i motiva. E sad, jedino što bi moglo promijeniti naše mišljenje su rezultati. Definitivno nismo više dominantni kao što smo bili prije koju godinu kad bismo imali sezone bez ijednog poraza, ali to je nešto što očito dolazi s godinama. Kad smo bili mlađi i imali tako dominantnu sezonu kao što smo imali prošlu, onda bismo sezonu tako i završili, a ne bismo bili četvrti na SP kao lani. Tako da je teško reći što donosi budućnost. Ne vjerujem da ćemo početi naglo padati, ali kad bi se tako nešto dogodilo... Bih li ostao i veslao iz gušta, teško je reći. No, dok ide sve dobro i dok se osjećamo spremni potući sa svima u svijetu, definitivno planiramo ostati što duže.
Martin Sinković je iskreno dodao...
- Ne znam bih li se sad mogao naviknuti da se borim za deseta, jedanaesta mjesta. Možda bih, ali...
Tu se ponovo ubacio Valent.
- Mislim da nam onda više ne bi bio gušt.
Martin se potpuno slaže.
- Bio bi mi gušt trenirati, ali kad bih znao da dolazim na natjecanje i da nemam nikakve šanse za medalju, ne znam...
Sve nam je jasno. Ostat će dok će biti u vrhu. A hoće li i Damir Martin ostati u veslanju do LA?
- Nikad ne reci nikad, ali mislim da ću podvući crtu nakon 2024., zbrojiti sve, oduzeti... Volio bih biti više uz dijete, a manje po pripremam, više pomoći doma, a i neke druge životne stvari me vuku. To je ona priča kako se mijenjamo kroz godine, meni je postao sve veći gušt biti doma, uz obitelj. Recimo, i ja imam super odnos s bratom, ali mi se vidim jednom u dva mjeseca kad se “polovimo” s našim rasporedima.
Valent je jedva dočekao da se našali.
- Blago tebi.
Ali jasno je i njemu o čemu Damir priča.
- Kad me pitaju imam li neku varijantu što bih radio ako ne bi mogao više veslati, kažem kako je problem što ima više tih varijanti i što me stvarno intrigiraju i te neke druge stvari koje ne mogu ići zajedno s veslanjem. Volio bih još iskoristiti koliko kod imam energije i isprobati i neke druge stvari. Imam 35 godina i volio bih nešto napraviti i mimo veslanja.
Hoćete li ikad više sjesti sva trojica u isti čamac? Pitanjem smo ih iznenadili, a sve nas je odgovorom iznenadio Damir Martin. Vrlo intrigantnim odgovorom.
- Ja bih nekako najiskrenije, ne znam jesam li to dečkima ikad rekao, volio u LA otići s osmercem. Evo Lončarići su blizu, nas trojica...
Iznenađeni ili ne, Martin Sinković nije oklijevao ni trenutak:
- Ja ne bih odbio osmerac.
Fale nam tri veslača
Zvuči super, ali uz njih trojicu treba još pet veslača, treba program, treba...
- Ako svi sjednemo skupa, dogovorimo sa Savezom da to bude veliki projekt, ako se to “pokrije” kako treba, pa povuče i uređenje veslačkog centra i opremu što će naravno ostati i za buduće naraštaje... Volio bih da s tim završimo našu priču - objašnjava Damir Martin.
Mislite da je to moguće?
- Volio bih da bude tako, ali iskreno mislim da nije moguće jer bi nam falila još tri veslača. Ne možeš staviti tri puno lošija unutra jer onda bismo došli na regatu i “pušili”, a to nam ne bi bilo zanimljivo, ali definitivno je ideja super i mi bismo pristali odmah - kaže Valent, koji je odmah ideju početo razrađivati u glavi:
- Što se mene tiče, nakon Igara u Parizu možemo i probati koju regatu, koji Svjetski kup, to bi bilo zanimljivo. Ja bih veslao Svjetski kup u osmercu da smo nas pet unutra, pa koju kod trojicu još našli. Netko će valja ući.
Sinkovići, Martin i Lončarići je tih pet koji su trenutačno u igri, dodali smo tu zajednički i njihovog starog partnera u četvercu Davida Šaina koji je i dalje aktivan i željan ispuniti neke još neispunjene ambicije. Definitivno intrigantna ideja, koja se doduše s obzirom na trenutačno stanje u hrvatskom veslanju čini izvediva otprilike kao i lansiranje čamca u svemir. Ali u pet godina se mogu čuda stvoriti, uz uvjet da se okupe pravi ljudi oko ideje, ljudi koji znaju svoj posao svaki u svojoj domeni i ne odustaju ni na prvoj ni na petoj ni na desetoj prepreci. Osim toga, njima trojici to ne treba, oni kad odu, otići će kao oni koji su sve osvojili, ali ono što ćemo imati nakon njih, ili je bolje reći ono što nećemo imati, dovoljan je razlog da se zagrize u nešto drukčije od onoga kako se radilo prethodnih desetak i više godina.
Sigurno je nemoguće samo ono što nikad i ne pokušaš ostvariti...