Hrvatska ima 10 olimpijskih medalja u alpskom skijanju, svih 10 s potpisom Janice, Ivice i Gipsa Kostelića. U srijedu se u Pekingu, ili preciznije na stazama u Yanqingu, održava muški slalom, posljednja prilika na ovim Igrama za eventualno 11. odličje. Veleslalom je bio prva šansa, slalom je druga, a u obje utrke teret očekivanja je na našem najboljem skijašu Filipu Zubčiću.
Kad rezultatima prerasteš kategoriju “biti olimpijac je ostvarenje sna” i uđeš u onu drugu “na Igrama su samo medalje bitne” onda je logično da ti 10. mjesto neće biti nešto što te veseli. Nije ni Filipa Zubčića razveselio njegov plasman u veleslalomu, ali koliko god poštujemo njegovu samokritičnost ponekad zna biti i preoštar. Skoro pa ga poželiš braniti, a onda shvatiš da je to malo glupo, jer kako reći Filipu da prestane kritizirati Filipa.
Treba vjerovati
I zato, nakon “najgoreg dana u posljednje tri godine”, kako ga je sam oslikao, morali smo pitati - s prospavanom noći iza sebe je li malo manje kritičan prema sebi nego što je bio u izjavama nakon utrke?
- Stojim iza svega što sam rekao, iako se baš i ne sjećam svake izjave - nasmijao nas je odgovorom premda potpuno vjerujemo u prvi dio rečenice.
- Nakon prvog “laufa” sam bio malo u afektu kad sam davao izjave, ali nakon drugog sam već bio hladne glave i imao sam vremena procesuirati sve što se dogodilo. Ne mislim da sam bio prekritičan prema sebi. Nema se tu što skrivati, najlakše je tražiti alibije, okrivljavati gluposti za nešto što se dogodi, ali ja to ne volim. Moraš se suočiti s onim što nije dobro, izvući iz toga nešto pozitivno, a uvijek se može naći nešto pozitivno i ići dalje.
Iskren do kraja, uvijek.
- Da mi je lako što je tako ispalo, nije. Ja iz jedne veleslalomske utrke idem u drugu s nadom da će biti dobro, da ću odskijati dvije vožnje kako treba i idem i dalje tako. Samo treba vjerovati i dogodit će se.
Vjerujete li vi doista?
- Uvijek. Znam ja izreći gluposti u afektu, ali da ne vjerujem u sebe ne bih došao do razine do koje sam došao. To kaj se popikneš tu i tamo je dio puta, procesa. Poanta je da ne odustaneš kad se popikneš, ni prvi put, ni drugi, ni peti, ni stoti, ideš dalje i vjeruješ. A puno ih odustane jer najlakše je odustati, cviljeti, kriviti druge, tražiti alibije zašto nisi uspio.
Nenormalno zatezanje
Što je to krenulo krivo od starta prve vožnje, baš taj početak utrke je zapravo odredio i cijeli vaš nastup?
- Počeo sam zatezati gore, nenormalno. Bila je zatvorena postavka, ali snijeg je bio takav da ti pomaže, a ja sam užasno zaokretao, nisam ni mislio da sam tako spor kako sam bio. Srednji i donji dio je bio dobar, imao sam i dobra vremena na tim segmentima, ali na tom gornjem dijelu sam izgubio više od sekunde, tamo gdje se najmanje gubilo i nakupio sam do cilja sekundu i 75 stotinki.
Previše za napad na medalju, kako god odskijao drugu vožnju. On se nije složio s našom ocjenom.
- Ja niti u jednom trenutku nisam tu utrku otpisao u svojoj glavi. Probao sam drugi “lauf” napasti maksimalno, ali radio sam i pogreške koja ova staza ne trpi jer je bila kratka. Dobro je što sam uspio odraditi borbenu drugu vožnju, onako kako treba, ali ne i dovoljno brzo što se vidi iz toga da je Kranjec bio skoro sekundu i pol brži od mene. Malo me izbacio iz takta taj moj prvi “lauf”, ali u srijedu je nova utrka, nova disciplina i jednostavno ne želim više razmišljati o ovoj koja je bila.
Ali ipak ste na kraju u svom “najgorem veleslalomskom danu u posljednje tri godine” bili deseti.
- To je pozitivna stvar, činjenica da i u tako lošem danu mogu biti deseti, a ne 21. ili 25., ali Igre su svake četiri godine i kad si u mojoj situaciji onda ideš jedino i isključivo po medalju i to je to. Ali bit će još Igara, nisu mi ovo zadnje.
Sunce, ali i hladno
Sad ima 29 godina, znači...
- Sigurno planiram nastupiti na Igrama 2026. i 2030.
Vratio se samo još na trenutak na svoj veleslalom.
- Mrzim gubiti. Mrzim gubiti i u ping-pongu i u tenisu, kako ne bih mrzio gubiti u nečemu što volim najviše na svijetu, ali treba se znati nositi i s time.
Bilo i prošlo. Vrijeme je za slalom u kojem Filip ima 3. mjesto iz Val d’Iserea u prosincu. Nova utrka, nova šansa, a i vrijeme bi trebalo biti sasvim drukčije od one veleslalomske mećave.
- Prognoza je sunce i vrlo hladno. Po meni će staza biti vrlo slična kao u veleslalomu, samo će izgurati ovaj napadali snijeg, a ispod je tvrda podloga. Sviđa mi se teren, strmiji start, pa duga ravnica i trebat će jako napasti. Dobro sam skijao na treningu slaloma i mislim da će biti dobro. Jako sam puno slaloma imao u siječnju i mislim da će se to odraziti i na ovaj, ali i na preostalim slalomima u Svjetskom kupu. I jedva čekam.
Još su četiri ostala, dva u Garmisch-Partenkirchenu 26. i 27. veljače, pa u Flachauu 9. ožujka (zamjena za Zagreb) i posljednji na završnici Svjetskog kup.
- Ima još dosta sezone do kraja, svašta se još može dogoditi. Imam ispred sebe olimpijski slalom pa još četiri u Svjetskom kupu i tri veleslaloma u Svjetskom kupu i puno toga se može okrenuti. Kad će se podvlačiti crtana kraju moglo bi mi to sve puno bolje izgledati nego sada. Mirne glave idem dalje u sezonu i odraditi ju kak’ spada, utrku po utrku.
Postoji mišljenje kako vaš veleslalom nije na razini posljednje dvije sezone zato što ste naglasak stavili na slalom. Osjećate li se bolje trenutačno u slalomu, nego u veleslalomu?
- Ne. Odnosno ne osjećam se loše ni u jednoj ni u drugoj disciplini. U slalomu sam bio bolji na utrkama, imam postolje, ali generalno se ne osjećam bolje u njemu, nego u veleslalomu. Nije ni istina da smo više trenirali slalom, mi smo slalom trenirali puno više prije dvije godine, tada smo ga baš krvavo trenirali. Ali općenito slalom se više treba trenirati nego veleslalom, ali ne osjećam da mi fali treninga bilo jedne ili druge discipline, mi tako i tako skijamo više od svih ostalih. Ako nekom ne fali skijanja to smo mi Hrvati.
Sami može biti dobar
Već i prije veleslaloma smo se dotaknuli slaloma i zaključili kako nema izrazitog favorita kao što je bilo u nekim drugim disciplinama.
- Nema uopće favorita. Svaka utrka u Svjetskom kupu je imala različitog pobjednika, nas 14 je bilo na postolju. Po meni, definitivno nitko nema ulogu favorita.
Nije ga trebalo pitati što želi. To je barem jasno - medalju. A krug onih koji do nje mogu, kao što je i sam rekao, vrlo je širok. Ali što po njemu mogu preostala naša dva predstavnika, Matej Vidović i Samuel Kolega?
- Mislim da Sami može biti jako dobar i da je brz po onome što vidim na treninzima. Za Madu nemam pojma, jer s njim nisam trenirao. Što god bi rekao, bilo bi na pamet. Mislim da konfiguracija terena malo više odgovara Samiju i meni, ali mislim da će se i Mado na njoj dobro snaći. bilo bi lijepo da napravimo jedan dobar ekipni rezultat i da svatko od nas napravi i svoj dobar rezultat.