Na plazmi u ovalnom HNS-ovu uredu uži kabinet nogometne vlade nostalgično je vrtio kadrove nekih povijesnih utakmica hrvatske reprezentacije - moglo se raditi o Ćirinom lyonskom remek-djelu protiv Njemačke iz 1998. ili Bilićevu maršu Wembleyjem iz 2007. godine - kada je Romeo Jozak skočio iz fotelje, stisnuo stop na daljinskom upravljaču i zamrznuo hrvatskog izbornika u trijumfalnoj pozi. “Tata, tata, i ja bi’ ovo radio”, u ognjici oduševljenja izgarao je tehnički direktor svih reprezentacija. “I tata bi sine”, sa suprotne strane stola odgovorio mu je Zdravko Mamić pred zabezeknutim Šukerovim ministrima. Pola sata kasnije Izvršni odbor iznjedrio je važnu odluku prema kojoj se Jozak spušta na klupu nacionalne momčadi u ulozi časnika za izbornikovu vezu s Mamićem.
Na sljedećoj sjednici trebalo je odraditi još i tu formalnost izbora Kovačeva nasljednika. Kada su nakon dva selekcijska pretkola u bubnju ostala samo 74 legitimna kandidata, netko pragmatičan dosjetio se kako elegantno doskočiti izazovu. “Naš je problem neefikasnost strijelaca. Baku nula golova, Oslo nula golova. Treba nam trener napadač”, rekao je čovjek dok su Šuker i društvo značajno kimali glavama. “Moj recept je jednostavan: suzimo krug na deset prvoligaških trenera i izaberimo onoga čija će momčad u sljedećem kolu biti najefikasnija”, predložio je. “Bingo!”, udari se Mamić otvorenim dlanom po čelu. “Bingo!”, povikaše složno vrtni patuljci sveudilj namještajući šarene kapice i lupajući se po rumenim obrazima. Ostatak je, reklo bi se, povijest. U najbizarnijem kolu u povijesti 1. HNL Ante Čačić pobijedio je protukandidata Zorana Vulića autogolom Vrgoča, ispostavit će se da je taj nesretnik bio jedini strijelac na pet prvoligaških stadiona.
“Hm, ovo možda i nije bila najpametnija zamisao”, meškoljio se Mamić u nedjelju dok je razočaran gledao poražavajuće rezultate eksperimenta. Jozaku tada sine da Čačićev autoritet podbolta figurom kakvog ražalovanog senatora reprezentacije, Joea Šimunića recimo. “Izvrsna ideja, ali prvo svakako isključite razglas na stadionu”, otpovrne gazda.
O aktualnoj krizi koja trese HNS već izvjesno vrijeme najlakše se i najbolje razgovara u parodijskom ključu. Taj diskurs, naravno, ne nudi rješenja za ozdravljenje atmosfere u našem nogometu, a priznajem da ne pomaže osobito niti na poslu zidanja kulta nacionalne momčadi, no barem ne pati od viška pretenzija kao friška navijačka akcija koja poziva na bojkot. Bojkot čega? Reprezentacije koja se okuplja jednom dvomjesečno da bi gulila međunarodnu kaznu nastupa pred praznim tribinama? Ili bojkot utakmice reprezentacije - u kafićima?! Otvoreni poziv nogometašima-kandidatima da na lomači obredno spale pozivnice i na taj način pošalju poruku nezadovoljstva strukturama skreće u vode fantasy-žanra. S udaljenosti od par tisuća kilometara “močvara” igračima ne mora djelovati tako jako bljak, a dres reprezentacije i dalje im je najbolji trampolin prema unosnom transferu. Oni će se nastaviti odazivati, među inim i zato jer neke globalno markirane noge iz te svlačionice moraju dotrčati do sjedišta Uskoka ako si baš ne žele jako zakomplicirati živote i karijere.
Tu negdje, kod pohabane egide “nek’ institucije rade svoj posao”, počinje i završava akcija za ozdravljenje hr-nogometa. Institucije mogu pogurati stvari u dobrom smjeru, Ante Čačić ne može. Ne bi to u ovom trenutku učinili niti Carlo Ancelotti i Jürgen Klopp, sve da u paketu slete na klupu “vatrenih”...