Nekoć standardni član velikoga Lippijeva Juventusa, vrlo često hirovitog ponašanja, ali u temelju uvijek maksimalno profesionalan, Igor Tudor je posljednjih godina karijere u HNL-u nagovještavao preformaciju osobnosti. Razlika između prvog i drugog Tudora, za one koji ga dugo poznaju, upravo je senzacionalna. Pripisivalo se to i potpunoj osobnoj zrelosti, skladnom braku i roditeljskoj odgovornosti, što je nesumnjivo pridonijelo drugačijoj vizuri toga nekoć svjetski vrijednog stopera.
Igoru Tudoru ta je promjena iznimno “sjela” uz odluku da u životu nakon igračke karijere nastavi nogomet živjeti kao trener. Često smo s njime govorili upravo o nogometu, igri, taktici, pripremama igrača, vizijama stručnog poslanja, još dok se u Hajduku mučio s bolnim gležnjem i odgodom konačne odluke da objesi kopačke o klin. Već tada, a možda i koju godinu prije, Tudor je (spo)znao da želi biti trener. Za taj težak posao imao je jasne strategije. Sve ono što je naučio kao igrač, radeći s velikanima struke kao što su Marcello Lippi, Carlo Ancelotti i Fabio Capello prije svih, jedna je priča. Kad je zaključio karijeru bio je asistent Edoardu Reji u Hajduku, a kad je zaključena ta kratka, ali uspješna epizoda na Poljudu, nekoliko je puta bio na studijskim danima u Italiji, prateći kako rade novi treneri Juventusa. Tako je počinjala njegova druga i logičnija stručna priča.
U Hajduk su ga vratili kao trenera kadeta i za prilično kratko vrijeme njegova je momčad iskazala veliki napredak, ne samo u rezultatu (pobjeda nad Dinamom), već u kudikamo bitnijem segmentu omladinskog nogometa, a to je tehničko-taktičko djelovanje. U tom kontekstu Tudor je znanje iskazivao i u raspravama unutar stručnog stožera reprezentacije, gdje ga je kooptirao Igor Štimac.
Poznavajući Igora Tudora od njegove 17. godine, kada je kao mladi igrač nametao svoju kandidaturu za Vatrene, brončane, i transfer u veliki Juventus, 17 godina kasnije to je sasvim druga osobnost i nogometni čovjek. Utjecaj talijanske metodologije i pristupa u njegovu je trenerskom radu temeljan. Tudor će biti trener taktike, jasne organizacije igre i momčadi, ali i bezuvjetne profesionalnosti. Kao trenera u složenim i često nelogičnim uvjetima poljudske stvarnosti, te mu vrline, paradoksalno, mogu biti limitirajući faktor, poglavito u početku dok se ne potvrdi kao kvalitetno rješenje i zasluži podršku za duže strategijsko razdoblje. Na Poljudu je krajnje vrijeme, nakon silnih svekolikih lutanja, da nogomet postane najvažnija priča Nogometnog kluba Hajduk. A u nogometu ključna je stvar struka!
Igor Tudor, bez obzira na mladost (35) i relativno trenersko neiskustvo, može biti točka polazišta novog pristupa Hajduka. Onoga u kojem će se zacrtati jasne strategije sljedećeg četverogodišnjeg razdoblja i u kojoj neće biti odstupanja temeljenog na jednom krivom rezultatu ili pritiscima za jalove promjene temeljem laičkih procjena. Stvaranje novog puta, nakon što su potrošeni svi stari i jednolični pristupi, proces je, a u kojem uz kompetentnu struku ključnu ulogu igra mudrost, ali i hrabrost Uprave. Igrački sektor bit će uvijek ogledalo njihovih poteza. Tako je (i) Igor Tudor naučio u Juventusu, što u poljudskoj dimenziji želi oživotvoriti i u Hajduku.