Malo koja sportašica ili sportaš u Hrvatskoj imao je ili ima toliko peha s ozljedama kao Ana Konjuh. Dubrovkinja koja je već dugo na teniskoj sceni, a još uvijek joj je tek 27 godina, iza sebe ima brojne operacije, a posljedično i rehabilitacije, oporavke, stanke, čekanja, kretanja od nule. Lakat, ručni zglob, leđa, gležanj sve je to bilo na popisu Aninih ozljeda i sve se već pomiješalo da je teško i pratiti što ju je i kad mučilo.
- Iskreno, i meni je ponekad teško zapamtiti ha ha - uzvratit će Konjuh, koja unatoč svemu ne skida osmijeh s lica kada stane pred novinarske mikrofone.
- Imam osjećaj kao da su te neke ozljede bile u nekom drugom životu.
Svaki put je sve teže i teže
I dok neki sportaši imaju sreću pa izbjegnu velike ozljede i operacije možda i kroz čitavu karijeru, dosadašnji sportski vijek Ane Konjuh, nažalost, obilježili su upravo česti odlasci pod kirurški nož. Posljednji je put to bilo prije nešto malo manje od dvije godine. Odigrala je Wimbledon i onda...
- Zbog puknutog ligamenta u ručnom zglobu završila na operaciji. Liječnici su to odmah iskoristili da mi izvade vijke iz noge od prijašnje operacije (fraktura fibule od ljeta 2022., op.a.), tako da sam onda gotovo istovremeno bila aut i zbog ruke i noge. Onda sam se malo prerano vratila na terene u proljeće prošle godine, pa sam morala na novu stanku, tako da je pravi “comeback” krenuo zapravo lani s US Openom - ukratko je rezimirala Konjuh.
I sada je stanje...
- Dobro. Nema nikakvih bolova i tako je već nekoliko mjeseci što se tiče “velikih” ozljeda, a ovo ukočeni vrat i tome slično, svakodnevne stvari, i ne brojim.
Ana je, inače, 2017. imala prvu operaciju, prvu od četiri (!) na laktu desne ruke. I onda je krenula klackalica: povratak, pa opet operacija, povratak, pa operacija, povratak, pa ozljeda, povratak, operacija... i prošlo je u tom ritmu, eto, skoro osam godina. Teško se kroz tako dugo razdoblje nositi s takvim nedaćama.
- Svaki put mi je sve teže i teže. Prva, druga, treća operacija još je bilo nekako, ali nakon šest-sedam već mi je, iskreno, malo dosta svega. No, tu sam još uvijek, pokušavam, a sad sam, kao što sam rekla, barem zdrava i imam se za nešto uhvatiti, pa se nadam da će i igra opet doći.
Ako joj nisu slomile sportski duh, ozljede i operacije su, nažalost, ostavile traga na njezinom tenisu.
‘Svaki dan ti može krenuti’
- Nakon ove posljednje operacije lijevog zgloba malo sam “izgubila” bekhend, što je razlika u odnosu na operaciju desnog lakta kada sam “izgubila” forhend. Problem nije u tehnici udarca ili nešto slično, već u osjećaju, a to je nešto što ne mogu opisati, jer to je ono što svaki tenisač ima u ruci. Meni je bekhend bio najbolji udarac i da pored sada “poluforhenda” nemam ni njega, još mi ostaje jedino servis da me drži u svemu. Ali, dajem sve od sebe, radim na bekhendu svaki dan i nadam se da će broj ponavljanja pomoći. Ali, eto, nakon operacije osjećaj u ruci više nije isti.
Projicira se to, nažalost, i na Anine rezultate već neko vrijeme. Štoviše, trenutačno je u nizu od osam poraza zaredom, osam turnira u kojima je gubila 1. kolo, a ukupno gledajući ovu sezonu na omjeru je 3-14.
- Nije idealno nikako, ali borim se, trudim, pokušavam. Fali mi samopouzdanja i ritma u mečevima poslije, no dajem sve od sebe i nadam se da će sve doći na svoje s vremenom. Imam još par turnira sa zaštićenim renkingom, to ću iskoristiti do kraja lipnja, a uskoro dolazi i dio sezone na travi, čemu se jako veselim.
No, prije svega toga, nada se crni niz poraza prekinuti na ovotjednom WTA125 turniru u Makarskoj, da joj to bude odskočna daska za drugu polovicu sezone.
- I trener Duje Kekez mi stalno govori “svaki dan ti može krenuti” ha ha. Nadam se da će to biti u Makarskoj, jer uvijek mi je gušt igrati pred domaćom publikom. Opet, neću previše očekivati jer zadnjih mjeseci nije bilo bajno, ali zahvalna sam direktoru turnira Feliksu Lukasu na podršci i prilici da igram s pozivnicom.
Ana je bila juniorski broj 1 na svijetu, osvojila iste godine (2013.) i pojedinačnu i titulu u paru na juniorskom Australian Openu te pojedinačnu na US Openu, sa 17 godine već u džepu imala WTA titulu (Nottingham 2015.), a sa 18 (2016.) igrala četvrtfinale “pravog” US Opena, a sljedećeg ljeta bila i 20. tenisačica svijeta, pobjeđivala Top 10 igračice, pobjeđivala, recimo, i danas aktualnu osvajačicu Australian Opena, Madison Keys, pa i Igu Swiatek.
Imam još koju godinu u sebi
Danas je, pak, 512. na WTA listi pa iz aktualne perspektive, te s obzirom na izgubljene sezone i turnire zbog svega što joj se događalo u međuvremenu, što bi je zapravo zadovoljilo u ostatku teniske karijere?
- Pa još jedna WTA titula sigurno mi neće smetati ha ha. Trenutačno mi je najveći cilj vratiti se na Grand Slam turnire. Nadam se uhvatiti US Open, makar će to biti teško. Onako generalno, kada igra “sjedne”, kad se vratim u ritam, nadam se povratku u Top 100, više od toga trenutačno ne mogu poželjeti. Ne želim si davati neki preveliki pritisak, važno mi je prije svega ostati zdrava, a onda će rezultat doći s vremenom. Zasad me entuzijazam i ljubav prema sportu nisu napustili i znam da bih kasnije zažalila da sada dignem ruke od svega. Osjećam da imam u sebi još nešto za dati, pa ako će me malo i sreća pogledati da proigram, da ostanem zdrava, imam još koju godinu u sebi - podvukla je Ana Konjuh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....