Iako je već jedno duže vrijeme svijet tenisa proširio horizonte i danas ima sve više tridesetogodišnjaka koji nisu i nemaju namjeru zaključiti karijeru, ova malobrojna skupina je ipak nešto posebno. Ekskluzivni klub četrdesetogodišnjaka.
Priču je povukla Serena Williams, koja je u cijeloj karijeri u kojoj je osvojila 23 Grand Slam turnira povlačila svakakve teme, a one su naravno privlačile pažnju jer nije isto kad nešto kaže Serena Williams ili neka anonimna tenisačica. A ovih dana, na početku turnira u Torontu, Amerikanka je zaključila da je obitelj iznad svega, pa i tenisa i prihvatila molbu kćeri Olimpije da joj podari seku. Što će biti ako se umjesto seke dogodi braco, nije objašnjeno, ali valjda će se i to jednog dana dogoditi. Usput, najava Serene Williams je stigla u vrijeme kada je nakon 14 mjeseci lutanja po turnirima napokon dobila meč u Torontu, a to je očito i za nju bilo važno jer je postala tek četvrta tenisačica u povijesti koja je u četrdesetima dobila meč na WTA Touru.
Navratilova i Kimiko Date
Tri velike prethodnice su njezina sestra Venus, Japanka Kimiko Date-Krumm i Martina Navratilova, koja je tu naravno najveće ime jer je u briljantnoj karijeri osvojila 18 Grand Slam naslova, od čega 9 Wimbledona i čini mi se 167 turnira ukupno.
Najintrigantnija u toj priči je definitivno Japanka Kimiko Date, koja je bila odlična tenisačica, jedno vrijeme i četvrta na svijetu, ali je s 25 godina napustila tenis. Vratila se 12 godina kasnija sportu koji joj je donio toliko sreće, a razlog je poprilično bizaran. Njezin suprug, njemački automobilist koji nije pretjerano poznat u tom krugu, želio je vidjeti kako njegova supruga, gospođa Date-Krumm igra profesionalni tenis. I ona je to svom suprugu omogućila. I ne samo što je igrala i pobjeđivala jedno vrijeme u četrdesetima, čak je i osvojila naslov na Touru nakon povratka.
Sereni Williams se neće dogoditi takva priča, ona naime ima 40 godina, a suprug, pa i kćer Olympia, vidjeli su neke njezine pobjede. Ali glavni razlog zašto neće biti povratka leži u tome što ona više ne može pobjeđivati, a to se najbolje vidjelo u 2. kolu turnira u Torontu u kojem je uhvatila samo šest gemova u dvoboju s olimpijskom pobjednicom Švicarkom Belindom Bencic. Odlazak na US Openu gdje će, kako kaže, odigrati posljednji turnir u karijeri, logičan je budući da je šest puta tamo bila pobjednica iako je u posljednjih pet godina propustila još nekoliko naslova u New Yorku. Čini se kako je ove godine odlučila otići u stilu, a ne kao na nekoliko prethodnih US Opena na kojima je znala kreirati i kaos i skandal.
Tenisačice su pokazale da nije lako pobjeđivati u četrdesetima, a sve je isto u tom malenom, ali uglednom klubu i kod tenisača. I tu je vrlo malo članova, mali broj onih koji su s 40 godina upisali barem jednu pobjedu. Taj klub bi bio nešto veći i još daleko ugledniji da se Roger Federer stigao upisati. No, kako je posljednji put igrao u Wimbledonu prošle godine, a onda otišao na operaciju koljena s oporavkom koji još uvijek traje, Švicarac jednostavno nije stigao doći do pobjede u četrdesetima jer s 40 ili više godina još nije odigrao niti jedan meč. Ako se vrati tenisu svi se nadaju, zapravo su uvjereni, da će i u 42. doći barem do te jedne pobjede koja bi ga gurnula u ovaj ekskluzivni klub četrdesetogodišnjaka.
Četvorka koja je već tamo je vrlo zanimljiva. Počevši od Kena Rosewalla, omalenog, ali mišićavog Australca čiji je nadimak Muscles jasno sugerirao koliko je bio čvrst i veliki borac. On je u razmaku od 20 godina igrao finala Wimbledona, ali je sva četiri izgubio, a s čak 46 godina bio je sudionik Australian Opena 1980. godine.
Drugi na toj listi je Amerikanac Pancho Gonzales, koji je s 40 igrao u 4. kolu Wimbledona, a najzvučnije ime je naravno Jimmy Connors. Neuništivi Amerikanac je s 42 godine igrao i dobio meč na turniru u Halleu, ali je i još puno važnije to što je s 39 godina bio polufinalist US Opena. Iz tog pothvata novinari se najčešće sjećaju gomile uvreda na račun suca koji je vodio taj polufinalni meč i kojem je Connors uporno govorio da je abortiran, ali za tako nešto nije kažnjen.
Tu i Pilić ima nešto za reći
Četvrti čovjek tog malenog i svakako uglednog društva je Ivo Karlović. I on je zapravo dokaz da ne moraš odigrati gomilu utakmica da bi stigao do nekakvog rekorda, ali da moraš imati ono što mnogi nemaju. Dugovječnost. A toga je kod Karlovića bilo dovoljno. Imao je gotovo 42 godine kada je na turniru u Delray Beachu pobijedio Pabla Andujara i tako zauvijek ušao u društvo koje će se s vremenom sigurno proširiti, ali ne previše.
A kad smo već kod dugovječnih, tu bi sigurno imao što za reći i Nikola Pilić koji je imao sjajnu karijeru u kojoj je s 33 godine bio finalist Roland Garrosa. Pilić je 1977. kad je Wimbledon obilježio 100. godišnjicu posljednji put igrao na najvećem svjetskom turniru i mjesec dana uoči 38. rođendana stigao do 3. kola. Tamo ga je s 9:7, 7:5, 6:3 pobijedio čovjek koji je bio na početku velike dominacije i u Roland Garrosu i u Wimbledonu, veliki Šveđanin Björn Borg.
Hoće li i koliko još tenisača igrati sa 40 i više i koliko će biti uspješni u tome teško je reći, ali je sigurno da je ljubav i prema tenisu nešto posebno. I u četrdesetima.