Imao je taj pogled tijekom cijelog tjedna, primijetio je ATP-jev Richard Osborn, pokušavajući raščlaniti detalje spektakularnog uzleta Borne Ćorića u Cincinnatiju.
"Taj fokusirani, odlučni pogled, koji bi mogao pripadati samo nekome tko je predugo bio uskraćen za ono od čega živi", dodao je u tekstu nakon Ćorićevog trijumfa nad Norriejem.
Reprizirao Šangaj
Senzacionalan, gotovo neobjašnjiv tjedan u Ohiju preko noći je promijenio perspektivu karijere koja je opasno zaglavila u limbu. Točno je da su Bornino pogonsko gorivo oduvijek bile pobjede. Mečevi s visokim ulozima i predstave poslije kojih bi letio na krilima euforije. Dovoljno se sjetiti ključnih bodova koje je osvajao u Davis Cupu, ili rušenja Federera u Halleu, ili onog popodneva u Baselu kad je prvi put uzeo mjeru Rafi Nadalu. Sve to nestalo je kad je morao na operacijski stol i kad je, prema vlastitom priznanju, razmišljao hoće li nastaviti karijeru.
I onda je, 163 dana nakon povratničkog meča u Indian Wellsu, sve opet dobilo smisao. Niz u Cincinnatiju produljio je na pet pobjeda; nakon Musettija, Nadala, Bautiste i Augera-Aliassimea, pao je i 11. igrač svijeta Cameron Norrie. Četiri Top 20 pobjede u istom tjednu, samo jedan izgubljeni set, osiguran skok od 104 mjesta na ljestvici i čvrsti dokaz da nikad nije prestao pripadati vrhu.
- Zbilja sam radio naporno u zadnjih šest mjeseci. Kad si u Top 20 ili Top 30, možeš neko vrijeme igrati traljavo i izvući se s time. Ali kad padneš na broj 200 ili gdje sam već bio, onda moraš raditi triput jače nego inače. I to sam učinio. U ovih šest mjeseci bio sam zbilja fokusiran, čak i kad sam gubio i igrao loš tenis - rekao je Ćorić.
U nedjeljnom finalu protiv Tsitsipasa, dodao je, nema što za izgubiti. Premda je na stolu bio povratak u Top 30 i status nositelja na US Openu, u taj je okršaj mogao ući jednako neopterećeno kao i u Šangaju 2018. Tada je na istom turniru srušio trojicu Grand Slam osvajača, Wawrinku, Del Potra i Federera, prije nego ga je zaustavio Novak Đoković.
Mastersi nisu Grand Slamovi, i njihove karijere udaljene su svjetlosnim godinama, ali Ćorićev comeback ipak vuče malu asocijaciju na Goranov Wimbledon 2001. Razlika je u tome što je Ivanišević tada igrao s pozivnicom, a Ćorić igra sa zaštićenim renkingom, no obojica su ušli u ždrijeb kao totalni autsajderi, izvan Top 100 društva.
Goranova operacija dogodila se tek poslije najvećeg uspjeha, iako se godinama borio s bolovima. "Rame je uvjerljivo najteža i najkompliciranija operacija u tenisu. Ja se nikad nisam uspio vratiti, samo sam se spremio za oproštaj", rekao je nedavno, uoči turnira u Umagu.
I tada se još jednom pokazao kao dobar prognozer. Najavio je da će se Borna sigurno vratiti, "poznajem njegov karakter, samo mu treba nekoliko dobrih mečeva". Kao da mu je netko unaprijed prepričao scenarij Cincinnatija, koji se pretvorio u Ćorićev turnir karijere.
Peti u povijesti
Teško je reći je li impresivnija činjenica da je Zagrepčanin prije dolaska u Cincinnati bio na omjeru 4-8, ili to da su svi igrači koje je pobijedio ove godine osvajali ATP naslove. Postao je tek peti tenisač u povijesti koji je s renkingom izvan Top 100 ušao u finale Mastersa, nakon Mancinija (Rim 1991.), Carretera (Hamburg 1996.), Levyja (Toronto 2000.) i Pavela (Pariz 2003.).
Strpljenje se isplatilo, baš kao i treninzi koje je Ćorić toliko spominjao nakon meča.
- Stvarno smatram da je naporan rad jedino objašnjenje ovog rezultata. Da, katkad morate imati i sreće, ali svoju sreću stvarate sami. To sam radio kroz svih devet godina karijere, pa i ovaj tjedan - zaključio je.