Kako se bliži US Open sve se češće pogledava prema listi prijavljenih i sve češće se traži nekakva vijest o najvećima, koji polako, ali nekom svojom konstantom napuštaju tenis. Posljednji u nizu odustalih od US Opena je Rafael Nadal kojeg i nadalje muči lijevo stopalo ili možda nešto drugo, ali o tome zasad nije sklon govoriti.
Španjolac više neće igrati do kraja sezone i tragat će za “lijekom” koji će ga osloboditi i omogućiti mu da ponovo igra punom snagom. Iako to kad su najveći u pitanju nikada nije jednostavno, a nije ni baš uvijek tako kako govore. Bilo kako bilo, Nadal je nakon što je nastupio u Washingtonu i jedva prošao prvo kolo skrenuo s puta za Toronto i Cincinnati pa se vratio doma na Mallorcu.
Zapisano u zvijezdama
Činjenica jest da kako prolaze godine nekada nedodirljivi majstori, neki ponekad, a neki sve češće, boluju od godina. A uvijek su bili, a neki i ostali misteriozni. Sjećam se jedne priče o Rogeru Federeru i Mariju Ančiću kad je veliki Švicarac nazvao Splićanina i raspitivao se kako se ponašao i kako se osjećao kad je imao mononukleozu, a pritom mu nije objasnio otkud toliko zanimanja. Tek nekoliko tjedana kasnije, Federer, ili netko iz njegove blizine, poručio je javnosti da nije baš najbolje mogao igrati na Australian Openu, ali da je srećom brzo prebolio lakši oblik mononukleoze.
U posljednje vrijeme najviše ga muči koljeno, a odlazak na novu operaciju nešto je što želi da bi mogao, kako je rekao, zdravo živjeti, a koliko dobro i hoće li opet moći igrati je u zvijezdama. Federer je, naime, 8. kolovoza proslavio 40. rođendan, a to su godine u kojima nije lako zadržati pobjedničku formulu. Nije to mogao ni naš Dr. Ivo Karlović.
No, Federer je toliko dugo bio u vrhu da je kod njega sve moguće, pogotovo dok je želja velika. A njegova je, kažu, a i on sam o tome govori, još uvijek živahna i njegov nemirni duh, što bi mogla potvrditi gospođa Mirka, još uvijek živi.
Ostaje tu, naravno, najmlađi iz skupine velike trojke Novak Đoković, koji se iz Tokija vratio bez medalje i poprilično frustriran. A tek kad je odustao od borbe za medalju u mješovitim parovima poslao je poruku da ga boli rame. Ne znam koliko je i do koje mjere za tu bol bio zaslužan Saša Zverev, koji je u rušilačkom naletu pomeo i Đokovića na putu do zlatne medalje, ali je činjenica da Srbin rijetko gubi, ali kad gubi - uvijek mu je nešto.
Murray najiskreniji
I to ostavlja pitanje svih pitanja - koliko mu je za vjerovati. I koliko je svima njima za vjerovati.
Jer kad pogledaš nekako neutralno, onda dođeš do zaključka da se najbolje u toj priči držao i još uvijek drži Andy Murray. On je sve ili gotovo sve osvojio u tenisu, uključujući i dvije pojedinačne zlatne olimpijske medalje, ali ga je serija ozljeda i operacija kuka bacila s vrha svjetske rang liste na veliku periferiju, no Škot nikada nije tražio isprike. Prihvatio je da više ne može biti brz kao nekad, prihvatio je da je to sudbina svakog pa i najvećih tenisača u 30-ima, ali se sa svojim hendikepom nosi bolje nego neke veće zvijezde.
Što god se dogodilo nakon ovogodišnjeg US Opena, a i Federer i Nadal su zaključili da se žele vratiti i nastaviti karijeru, dok je Đoković nikada nije ni imao namjeru završiti, sigurno je samo da ćete Nadala moći vidjeti negdje oko idućeg Roland Garrosa i osjetiti kad krene turnir.
I dalje nema nasljednika
Svijet tenisa prepun je mlađih ili nešto starih zvijezda, ali teško je govoriti o pravim nasljednicima jer nema jednog na vidiku. Po mnogima je to trebao biti Dominic Thiem, ali on dugo ne igra, ima već i 27 godina i teško ga je gurnuti u kategoriju mlađih tenisača. Stefanos Tsitsipas je vječna enigma, ali trajna nada, baš kao i Saša Zverev, iako su neki uvjereni da će iz te skupine najprije izroniti Danil Medvedjev i da je taj Rus jednako talentiran za destrukciju vlastitog tenisa, baš kao što je i zaslužan za sve one pobjede kada je u velikoj formi.
Ne treba tu naravno zanemariti ni Talijane, Mattea Berrettinija, Jannika Sinnera i neke nove momke koji će se sasvim sigurno pojaviti na sceni u godinama koje dolaze, ali za očekivati je da će se kvaliteta proširiti i da više neće biti dvojice ili trojice koji će osvajati baš sve.
A mi dok čekamo na povratak Borne Ćorića, koji je već dokazao svoj talent, i dok čekamo na novo proljeće Marina Čilića, moramo biti zadovoljni i prihvatiti ono što nam svijet tenisa nudi.