Novak Đoković već je bio u nokdaunu, njegov suparnik trebao je samo povezati zadnji kroše i aperkat, a urednici su počeli slagati naslove o ispadanju branitelja naslova. Samo što se na Centralnom terenu Wimbledona spremao preokret. Jannik Sinner bio je jednom nogom u polufinalu Grand Slama, vodio 2-0 u setovima, da bi dva sata kasnije prošao kroz izlazna vrata.
- To je jedna od onih lekcija koje teško progutate. Trudio sam se istog trena dokučiti što se dogodilo, ali prošlo je dosta vremena prije nego mi je sjelo - priča 20-godišnjak iz Južnog Tirola dok sjedimo u umaškoj press sobi.
Ne možeš zaspati
Ako je prošle sezone s četiri titule raskrčio put prema svjetskom vrhu, onda se Sinner u ovoj godini afirmirao kao Top 10 igrač i stalni kandidat za završnice najvećih turnira. Osim u Wimbledonu, četvrtfinala je igrao na Australian Openu te na Mastersima u Rimu, Monte Carlu i Miamiju. U retrovizoru je ostavio nekoliko tijesnih poraza, od kojih je onaj od Đokovića bio najbolniji.
- Nakon takvih poraza ne mogu zaspati. Sa svojim trenerima Simoneom (Vagnozzijem) i Darrenom (Cahillom) puno sam analizirao meč. Zaključili smo da je najvažnije to što sam napredovao u odnosu na zadnji put kad sam igrao s Đokovićem. Naučio sam da protiv najboljih nemate pravo na korak unatrag. Morate zadržati gard, napadati svaku loptu i samo tako ćete ići dalje. Sve su to vrijedne pouke, takav je tenis, poraz vas bolje pripremi za sljedeći izazov - objašnjava i dodaje da je u Wimbledonu bilo i “puno pozitivnih stvari”, koje namjerava prenijeti na ostatak sezone.
Kad je Sinner prije tri godine prvi put došao u Umag, čak su se i upućeniji pitali odakle sad taj riđokosi dečkić. Imao je 17 godina, renking izvan Top 200 i tek dvije ATP pobjede. Jedino su ga talijanski novinari imali zabilježenog kao dragulja iz radionice starog teniskog mačka Riccardo Piatti. Kao i obično, organizatori nisu promašili s pozivnicom: “mali” Jannik je danas svjetski broj 10, igrač za kojeg New York Times tvrdi da je “sigurno budućnost tenisa”.
- Nemoguće je predvidjeti budućnost - spušta glavu, pa nastavlja:
- Ljudi puno pričaju, a ja gledam samo sebe i ono što mogu učiniti da budem bolji.
U Sinnerovim se rečenicama miješaju skromnost i zrelost. Zdrav pogled na karijeru očito se gradi od trenutka kad je s 13 godina rekao tati Johannu i mami Siglinde, vlasnicima restorana u Dolomitima, da želi ići trenirati kod Piattija u Bordigheru, blizu granice s Francuskom. Sedam godina kasnije, među stručnjacima se uvriježila teza da će svjetski tenis uskoro biti u Sinnerovim i Alcarazovim rukama. Pitamo ga smetaju li ga takve najave.
- Imam svoj put, Carlos svoj, ostali igrači neke druge puteve. Ničija karijera nije zapisana u kamenu. Moji su jedini ciljevi da napredujem i da u svakom meču postignem 100 posto svojih mogućnosti. Onda ćemo vidjeti što ću postići. Da, vjerujem da ću biti uspješan, ali ako i ne bude tako, ne želim jednog dana žaliti i razmišljati ‘ah, što sam mogao napraviti kad mi je bilo 20’.
S Alcarazom, koji ga je pobijedio u osmini finala Wimbledona, a reprizu bi mogli prirediti u finalu Umaga, ima odličan odnos.
- On je super osoba i sjajan igrač, od kojega mogu puno naučiti. Super mi je i kad treniramo i igramo. Što se budućnosti tiče, o tome ne razgovaramo.
Imam svoju rutinu
Samopouzdanje je, kaže, najveća razlika u odnosu na 2019., kad je u prvom kolu Umaga pobijedio grčeve i okrenuo set zaostatka protiv Souse. Gledaju li ga suparnici drugim očima sada kad iz turnira u turnir cementira članstvo u eliti?
- Možda malo. Pogotovo na ovakvim manjim turnirima iz serije 250 ili 500 osjetite da vas u svlačionici i na hodnicima nekako drugačije doživljavaju. Ali mislim da je to normalno. I dalje je tu puno igrača koji su bolji od mene, od kojih je privilegij učiti.
Sam pokušava raditi sve na isti način kao i dosad.
- Ne vrtim se okolo nakon mečeva, imam svoju rutinu, a onda se vraćam u hotel ili gdje sam već smješten. I uvijek gledam prema sljedećem meču.
U Sinnerovoj je biografiji već poznata crtica da se kao dječak bavio skijanjem i bio prvak Italije do 12 godina. “Kad u skijanju jurite niz planinu 90 sekundi i napravite jednu pogrešku, sve je gotovo. Kad u tenisu igrate dva sata, možete napraviti hrpu pogrešaka i svejedno pobijediti”, objašnjavao je svojedobno ključnu razliku. Kaže da izbor sporta kojim će se baviti nije bio težak.
- Imao sam puno pobjeda u skijanju. I danas je dosta mojih prijatelja u zimskim sportovima. Kod mene je ta odluka bila jednostavna. Volim igrati tenis, a ako mi se nešto sviđa, onda ću to raditi. Jako sam sretan kako sam izabrao.