Good job, kratko smo mu poručili u prolazu i razmijenili još nekoliko usputnih riječi. U zaleđu stadiona nakon ulaska u finale, gotovo u mrklom mraku i nedaleko od novinarskog utočišta, naletjeli smo na Alexeija Popyrina. Pokazat će se u nedjeljnoj noći, sreli smo novog kralja Umaga. Dok su, primjerice, Stan Wawrinka i Dominic Thiem konstantno bili pod budnim okom obožavatelja, ali i bilo koji talijanski igrač, zbog velike vojske njihovih turista u Umagu, Australac je za razliku od njih prilično bezbrižno koračao teniskim selom na zapadu države.
Upravo je Hrvatska, ali i Istra, bila bitna postaja u njegovoj karijeri. Kako je i sam rekao u emotivnom obraćanju nakon meča, u Puli je kao dječak s nepunih deset godina zaigrao na Smrikwa Bowlu, praktički, neslužbenoj svjetskoj smotri za najbolje mlade tenisače iz svih krajeva svijeta. Bila je to i svojevrsna prekretnica mlade karijere, njegov prvi turnir izvan Australije nakon kojega je prelomio: "Mama, tata. Želim biti tenisač". Otprilike tako je nakon meča, s natruhom nostalgije, opisao inspirativno dječačko putovanje u Istru, iz koje je, po svježem poučku, danas otišao kao pobjednik.
- Igrao sam dvaput u Puli. Bio je to početak za mene, došao sam tu s devet godina. Igrao sam prije toga turnire u Dubaiju. Osvajao sve, igrao finala, a onda je moj otac poslao video direktoru turnira u Puli i dobili smo poziv. Zanimljivo, tada su sa mnom igrala još i dva vrhunska tenisača: Alex de Minaur i Alejandro Davidovich Fokina. Postali smo prijatelji, a nevjerojatno je gdje smo danas - rekao je nakon meča.
Osim što je to bila njegova druga titula u ATP karijeri, nakon slavlja u Singapuru 2021., bio je to i njegov prvi trijumf na zemljanom turniru. Pomalo neočekivano, šest je godina prošlo od njegovog najvećeg uspjeha prije iskoraka na profesionalnu stepenicu. U Parizu je 2017. proživio vrhunac juniorske karijere osvojivši Roland Garros. Zanimljivo, prije njega juniorsku titulu u francuskoj prijestolnici osvajala su i još četiri pobjednika Umaga: Guillermo Coria, Stan Wawrinka, Marin Čilić i Andrej Rubljov. S tom titulom paralelno je i podigao očekivanja teniske javnosti, a na konferenciji nakon umaškog finala upitali smo ga koliko je zadovoljan s prvih šest godina profesionalne karijere, osjetivši kako je još uvijek daleko od zenita karijere.
- Ako pogledamo gdje sam bio s 18-19 godina, onda netko može reći da nisam ispunio očekivanja, ali sve dosad za mene je bilo učenje. Mogu biti ponosan gdje sam sad, naučio sam kakav čovjek i sportaš moram biti. Naravno, imam puno prostora za napredak i nemam dvojbe da mogu doći do vrha. Vjerujem u to i vjerujem u proces.
Tenisač iz Sydneyja, čiji su roditelji Rusi, od danas sjaji na 57. mjestu ATP ljestvice, najboljem plasmanu u karijeri, dok je u umaški tjedan zagazio kao 90. igrač svijeta. Na život tenisača, čija su zaštitna obilježja zračne luke, hoteli i konstanta putovanja, počeo se navikavati već od malih nogu. Dok je tenis počeo igrati s četiri godine, već s osam preselio se u Dubai, zbog poslovnih obaveza njegova oca, da bi uskoro novu sredinu pronašli u španjolskom Alicanteu. Nakon pobjede u Umagu, otkrio nam je kako je cijeli život na zemlji, kako to obično biva s igračima koji izlaze s pokretnih traka teniskih tvornica u Španjolskoj.
Dio profesionalnog odrastanja odradio je i u akademiji Patricka Mouratogloua, poznatog trenera koji je čitavo desetljeće trenirao Serenu Williams, ali mandate obavljao i s drugim poznatim imenima poput Marcosa Baghdatisa i Stefanosa Tsitsipasa, dok je trenutačno trener Simone Halep, ali i Holgera Runea.
Iako još nije poznato koliko će snage Popyrin imati zbog ozljede, ovaj tjedan trebali bi ga čekati izazovi na turniru u Kitzbühelu, također na zemljanoj podlozi. Dok polako gradi svoj put kroz turnire iz serije 250, na Grand Slamovima nikada nije otišao dalje od trećeg kola. U svojoj Australiji početkom tekuće godine zapeo je na trećoj stepenici, baš kao i na US Openu prije dvije godine. No, na valu optimizma s kojim odlazi iz Umaga, uskoro bi mogao korigirati uspjehe karijere na najvećim turnirima.
Iz prve ruke, u tome mu može pomoći jedan od njegovih trenera, Xavier Malisse. Bivšeg igrača iz Belgije, teniski romantičari pamte iz pohoda na Wimbledonu 2002., kada je iz All England Cluba ispraćen na korak do finala. Bio je to nesvakidašnji polufinale. Malisse je bio 27. nositelj, a njegov suparnik, David Nalbandian, jedno mjesto ispod. U konačnici, Argentinac je stigao do finala gdje ga je "pomeo" Lleyton Hewitt. Drugi trener Australcu je Neville Godwin, tenisač iz Južnoafričke Republike, koji je 1996. stigao do četvrtog kola Wimbledona.
- U tako malom vremenu, šest-osam mjeseci, napravili smo velike stvari. Sada je sve stvar konzistentnosti i vjere u moj tim i samog sebe - rekao je novi pobjednik Umaga.
No, vratimo se Popyrinu. Navijač je Evertona, zbog australske nogometne legende Tima Cahilla, koji je na Goodison Parku proveo osam godina, dok se u košarci divi Damianu Lillardu. Upravo zbog svoje visine, 196 centimetara, mogao je karijeru potražiti i u "radosti loptanja pod obručima". Stasiti Australac svoje fizičke predispozicije najbolje je iskazivao u razornom servisu, koji je bio, nerijetko, nerješiva enigma za njegove suparnike na Plava Laguna Croatia Openu. Izuzev moćnog servisa, bekhenda i forhenda, pokazao je i iznimnu mentalnu snagu. I u polufinalu i u finalu imao je set zaostatka, dok je u meču za trofej imao i velikih problema s ozljedom.
- Doktor je rekao da nema smisla raditi masažu jer neće pomoći. Dobio sam tabletu protiv bolova, kao da sam imao grč i istegnuće u isto vrijeme. Nisam osjećao bol kada sam se micao lijevo-desno, nego kada sam trčao naprijed, Stan je to znao, ali uspio sam naći rješenja. Igrao sam agresivno i isplatilo se - rekao je Popyrin.
Razočaravajućim pogledom tražio je svoje trenere, vidno šepajući na terenu, a novinari su već pripremali odjavnu špicu u kojoj je Wawrinka osvojio drugu titulu u Umagu. No, Australac se digao iz pepela, a ostalo je povijest…