U siječnju 2015., one zime kad je Marin Čilić zbog ozljede ramena preskočio prvi Grand Slam nakon trijumfa na US Openu, a Ivo Karlović šokirao Novaka Đokovića u Dohi, Nikola Mektić i Franko Škugor sezonu su otvarali u Casablanci.
Daleko od značajnih teniskih pozornica, osuđeni na Challengere i s rankinzima 276. i 122. na ljestvici parova, Zagrepčanin i Šibenčanin ganjali su bodove koji bi ih na Touru učinili relevantnijima. Obojica su paralelno gurali i u singlu; Mektić će, recimo, koji mjesec kasnije iz kvalifikacija doći do osmine finala ATP-ja u Bukureštu.
Marokanska je avantura završila u četvrtfinalu, a izbacili su ih Nizozemci Wesley Koolhof i Matwe Middelkoop. Četiri godine kasnije, žongliranje teniskih loptica skrojit će zanimljiv scenarij. U razdoblju od dva tjedna, Škugor je osvojio dva ATP turnira i prvi put u karijeri dospio u Top 20. Na prvom, u paru s Melzerom, u finalu je svladao Middelkoopa i Nielsena. Na drugom, gdje se udružio s Mektićem, uzeo je mjeru Koolhofu i Haaseu.
Priča će u široj perspektivi izgledati kao naplata starih računa s kamatama, bez obzira na to što se Škugor u međuvremenu već nekoliko puta susretao s istim igračima. Nikad, međutim, s takvim ulozima i na tako glamuroznoj pozornici, kao što je Monte Carlo. I dok je Mektiću to već treći, njemu je ipak prvi Masters, a za naš tenis najveća titula u parovima u kojoj je potpis 100 posto bio hrvatski.
Nisu to samo osvajači Mektić i Škugor, nego i njihov trener Goran Orešić te kondicijski trener Dubravko Debeljak. Dodajte tome element drame, okretanje 3-5 u drugom setu finala te spašavanje meč-lopte u odlučujućem tie-breaku i rezultat je prava uskrsna poslastica. U najavi zemljane sezone, napisali smo da će turneja između Monte Carla i Roland Garrosa biti neuspješna ako Hrvati ne uzmu barem jednu titulu u parovima. Nismo mogli ni zamisliti da će početak biti baš ovako dobar.
Situacija je još zanimljivija kada se film odvrti mjesec unatrag. Nakon osvajanja Indian Wellsa sa Zeballosom, Mektić je objasnio da bi bilo nekorektno od njega otkazati Škugoru kada su već imali dogovor za zemljanu sezonu (ovaj tjedan igraju u Barceloni). Mijenjanje dobitne kombinacije ni u jednom sportu nije popularno rješenje, ali nakon Peyine ozljede “Mekta” ionako nije bio vezan za partnera s kojim bi lovio nastup u Londonu.
Vidici se odjednom mijenjaju. “Reunion” s prijateljem s kojim je prije Monte Carla zadnji put igrao krajem 2017., u sezoni u kojoj su bili polufinalisti Wimbledona, bio je pogodak. Je li to signal obojici da ne trebaju tražiti partnera izvan granica Hrvatske? Da suradnju mogu rastegnuti i u ostatak sezone? I ono što nas u predolimpijskoj godini posebno intrigira - jesmo li konačno dobili dvojac s jakim argumentima za osvajanje olimpijske medalje?
Donedavno su se takve projekcije vrtjele isključivo oko Pavića i Dodiga. Kasnije je iskočio Mektić, a sada je na sceni tandem kojem ne treba puno uigravanja za osvajanje najvećih trofeja. Kakvi su im dometi budu li non-stop igrali zajedno, možemo samo pretpostavljati.
Očito je da komuniciraju savršeno, da se znaju izvlačiti iz najtežih situacija, a Mektić se i prije Monte Carla dokazao kao natprosječno prilagodljiv igrač. Sada ima tri Mastersa s tri različita partnera (Peya, Zeballos, Škugor) u razmaku od 11 mjeseci. Ukupno, sedam trofeja s petoricom suigrača.
Do Tokija je ostalo još 15 mjeseci, no možda je baš ovo trenutak u kojem se počela kovati medalja. Već su danas osmi par ATP-jeve Utrke za London, i to nakon samo jednog turnira. Sada kad su se obojica posvetili parovima, epizoda iz Kneževine predobra je da ne bi evoluirala u nešto dulje i spektakularnije.
