Koliko god čekala, a ruku na srce, načekala se, Donna Vekić je ostala strpljiva i ostala je vjerna onome što radi. Konačno, u Courmayeuru su se zvijezde poklopile na stranu 25-godišnje Osječanke, koja je nakon više od četiri godine ponovo ušla u krug pobjednica na WTA Touru.
Njena treća titula stigla je na zalasku sezone (ostao je još turnir u Linzu i WTA Finals u Guadalajari) i u trenutku kad se to objektivno nije moglo očekivati. U trenutku kad je levitirala oko 100. mjesta na rang-listi skoro dva mjeseca. Naime, u rujnu je ispala iz Top 100 društva po prvi put od prosinca 2016. godine, a u turnir je ušla kao 97. na rang-listi. Samo da bi turnir osvojila bez izgubljenog seta.
Najprije je imala osjećaj kao da igra na China Openu, a ne u talijanskim Alpama, na granici sa Francuskom, jer prve tri suparnice su bile Kineskinje (Qinwen Zheng, Saisai Zheng, Xinyu Wang), a potom je postalo normalnije s Jasminom Paolini u polufinalu i Clarom Tauson u finalu. Zajedničko za sve, Donna ih je sve sredila u dva seta.
U pokrajini Valle d'Aosta na kraju listopada podsjetila je na tenis odigran u veljači na Australian Openu kad se probila do osmine finala i s ozljedom desnog koljena izgubila od kasnije finalistice Jennifer Brady. Ozljeda je, na žalost, bila toliko ozbiljna da je pretkraj veljače operirala koljeno u Baselu, a proces rehabilitacije trajao je tri mjeseca.
Forma je nestala, što je normalno, no s tim je došao još jedan problem. Neugodan ždrijeb i to na najvećim turnirima. Tako je u Roland Garrosu, svom prvom turniru nakon operacije, u 1. kolu igrala s Karolinom Pliškovom. U Wimbledonu je svladala Anastaziju Potapovu, pa opet morala na Pliškovu u 2. kolu. Od iste će protivnice izgubiti i u 2. kolu WTA 1000 turnira u Montrealu, a onda je na US Openu prvi meč igrala protiv Garbine Muguruze.
Između toga, Donna je na Olimpijskim igrama prošla dva kola, pobijedila treću na svijetu Arinu Sabalenku, e da bi u tri seta izgubila od Jelene Ribakine. Na žalost, za to nije dobila niti jedan bod, za Igre se ne dobivaju bodovi. Nakon svega se uvukla nesigurnost, a s njom i serija poraza, što je dovelo do ispadanja iz Top 100 kad su počeli nestajati bodovi iz 2019., godine kad je bila u naletu i kad je dohvatila 19. mjesto na rang-listi.
"Donna je ovo debelo zaslužila", javio nam se njen tata Igor, koji se iz Courmayeura vraćao u Osijek, dok je kći otišla u suprotnom pravcu, u svoje "sjedište", Monte Carlo.
Tko god je vidio njihov dugotrajni zagrljaj nakon što je Donna pobijedila 18-godišnju Dankinju, mogao je shvatiti kakav je to trenutak. Koliko je tu emocija upleteno i što je sve Donna morala proći da bi podigla trofej nakon više od četiri godine. Zaslužila je ranije, no na neke stvari ne možeš utjecati.
"Sve je to sastavni dio karijere jednog sportaša. Ona i njen tim znaju što im je raditi, a sve ostalo će doći."
Tako je zborio sretni tata Igor vozeći prema ravnoj Slavoniji nakon što je proteklih sedam dana uživao u podnožju Mont Blanca.
"Ja vam skijam od svoje treće godine, ali nikada nisam čuo za Courmayeur kao skijaško središte. Da, mogao bih se tamo vratiti na skijanje, zbilja je prekrasno. Pogotovo nakon sretnog epiloga s Donnom."
Donna je, inače, povela 5:2 u prvom setu, kao Marin Čilić protiv Taylora Fritza u Sankt Peterburgu, no nakon što je propustila set-loptu pri tom rezultatu i još dvije kod 5:3, Tauson se vratila do 5:5. Osječanka nije izgubila živce, tie-break je otvorila idealno, pobjegla na 6:0 i konačno realizirala sedmu set-loptu.
Za razliku od Čilića, tu je drama stala, jer nakon par izjednačenih gemova na startu drugog seta, Vekić se stabilizirala i privela meč kraju. Ukupno je imala 11 asova i 39 winnera (16 više), a imala je i četiri pogreške manje (13-17). Na pobjedi joj je čestitala i legendarna Chris Evert sa Floride, kamo je Donna često odlazila na treninge: "Sretna sam zbog tebe! Samo tako nastavi!"
Vjerujemo da hoće.
"Nego, recite vi meni, je li ovo prvi put da su jedan hrvatski tenisač i jedna hrvatska tenisačica osvojili turnir u istom danu", pitao je Igor Vekić.
Nije prvi put, ali dogodilo se samo jednom, u veljači 1996. godine u režiji Ive Majoli i Gorana Ivaniševića.
"Donna se tada nije ni rodila…"