7, 8, 24, 40, 98, 400. Što je zajedničko nizu?
Ne treba biti previše mudar, pogotovo ako ste imalo zagriženi tenisom, za shvatiti da je ono što povezuje sve brojke - Novak Đoković. Riječ je o njegovim rekordima i kojekakvim dosezima koje je ostvario tijekom 2023. godine, a koju je, barem što se tiče pojedinačne sezone, zaključio još jednim trijumfom. Ostaje mu, naime, još nastup s reprezentacijom na završnici Davis Cupa ovaj tjedan u Malagi.
Pobjeda nad Jannikom Sinnerom u nedjeljnom finalu ATP Finalsa dodala je novi fragment u knjizi Đokovićeve teniske ostavštine, knjiga koja bi, kada Novak jednoga dana završi karijeru, mogla brojati više stranica i od ruskih klasika. Jer čovjek, koji je u svibnju napunio 36 godina, ne daje nikakve tragove usporavanja, dapače, čini se kao da igra nikad bolje u karijeri.
Što svakako djeluje nevjerojatno, ali ne i posve čudno s obzirom na to da njegov trener, Goran Ivanišević, uvijek ističe jednu stvar baš svaki puta kada razgovor skrene na Novaka Đokovića.
- On je prefekcionist. U svakom treningu, svaki dan hoće biti još bolji, uvijek želi više, stalno želi napredovati, nikad nije skroz zadovoljan.
Ili, jednostavno, teži savršenstvu.
A ništa manje od savršenstva za Đokovića nije bio vikend u Torinu, završna dva dana posljednjeg turnira sezone. Do polufinala je došao naizgled ranjen - jer izgubio je jedan meč u skupini - ali zato je u subotu i nedjelju demonstrirao takav tenis da se činilo da ne bi izgubio set, a kamoli cijeli meč, da se i polufinale i finale igralo cijeli dan. Jer u ta dva posljednja meča, najvažnija u cijelom tjednu, Đoković je “pregazio” suparnike. U ta je dva meča kombinirano izgubio 11 (!) gemova.
Viteški put mladog Talijana
Još da je igrao protiv nekih autsajdera, lako bi bilo za shvatiti, no on je dobio drugog i četvrtog igrača svijeta, Carlosa Alcaraza, odnosno Jannika Sinnera. Dvojica tenisača koji su po svim parametrima teniski tandem budućnosti, oni koji bi prvi sljedeći trebali osvajati Grand Slamove i sve ostale najveće titule poslije Đokovića. Zasad je teniski svijet još uvijek Đokovićevo carstvo, još uvijek je barem za koplje iznad svih.
Da, Sinner ga je uspio pobijediti u Torinu, u meču 2. kola skupine, pa potom imao i priliku dokrajčiti ga - porazom. Talijan je, naime, porazom od Holgera Runea zadnjeg dana razigravanja po skupinama, mogao eliminirati Novaka iz polufinala, izbaciti ga s turnira. A bez Novaka u završnici bilo kojeg turnira i njemu i ostaloj trojici polufinalista, rastu šanse za titulu.
Međutim, mladić iz Južnog Tirola izabrao je viteški put. I makar bi možda danas on bio taj s peharom pobjednika u ruci, da je Novaka gurnuo niz štenge, odlučio je da ako i osvoji trofej, da onda to ostvari suočen oči u oči protiv najboljeg, a ne bježeći od njega. Zanemario je onu “cilj opravdava sredstvo” i nitko mu ne može prigovoriti jer time je pokazao sportsku čast, igrao hrabro, bez straha, sa srcem ili, kako će neki reći, sa šampionskim mentalitetom. Uostalom, istinski sportaši radije bi izgubili finale, nego li ostali upamćeni kao kukavice. I zato mu je publika u Torinu i nakon finala skandirala i pjevala jednako, pa i još glasnije kao u sva četiri prethodna meča u kojima je i pobjedio.
Također, ako ga je već dobio jednom, zašto ne bi opet, u istoj dvorani, u istm uvjetima, s istim lopticama, pet dana kasnije?
Jedini je problem što to nije bio isti Đoković, a to potpuno mijenja jednadžbu.
- Kad je prošao u polufinale, znao sam da osvaja turnir - rekao je Ivanišević nakon nedjeljnog finala u Torinu.
- U grupnoj fazi kao da je igrao njegov mlađi brat. Igrao je dobro, ali nije bio posve svoj. Još se “ispraznio” poslije prvog meča s Runeom, jer ta mu je pobjeda značila još jedan kraj godine kao broj 1 na svijetu. Ali, od polufinala se pojavio pravi Novak.
12. scenarij ‘poraz pa pobjeda’
Sinner je u skupini protiv Srbina odigrao sjajan meč, dobio u tri seta, ali sada mu isti taj protivnik jednostavno nije dao da igra. Jednom je Danil Medvedjev opisao slično iskustvo.
- Ljudi kažu da se puno nauči kad pobijediš Đokovića, ali zapravo ne naučiš ništa. Jer u sljedećem meču on će igrati potpuno drugačije i opet ono od prije ništa ne vrijedi.
I dok je Janniku ovo bilo prvo veliko finale (na Grand Slamovima je najdalje, samo jednom, ove godine u Wimbledonu, stigao do polufinala) i to još pred domaćom publikom velikih očekivanja, vjerojatno je i malo “izgorio” u atmosferi i veličini meča, dok je Đoković već u karijeri izveo ovakav “trik” - da u skupini ATP Finalsa izgubi, a onda tog istog suparnika pobijedi u finalu. Bilo je to 2015. protiv Rogera Federera.
Inače, takvi slučajevi na završnom turniru osmorice najboljih nisu tolika rijetkost, ovo je zapravo bio već 12. takav scenarij. I Đoković je znao biti na “krivoj strani” (2018. protiv Zvereva), dok su neslavni rekorderi u ovoj kategoriji Andre Agassi i Boris Becker, koji su svaki u tri navrata u skupini dobili tenisača od kojeg su kasnije izgubili finale.
Iza Novaka Đokovića, međutim, još je jedan tjedan, još jedan turnir i još jedan rekord za sjećanje. Malo ih je ostalo koji nisu u njegovu vlasništvu. Malo je i onih koji su vječni, odnosno koji ostaju zauvijek jer ipak rekordi su tu da se ruše, zar ne? I uvijek se pojavi netko novi, netko bolji, netko tko će “skinuti” i one naizgled najnedostižnije domete.
Međutim, ono što je posebno kod ovih teniskih jest da su svi u rukama jednog čovjeka. I kada u nekoj budućnosti dođe dan kada će se nadmašiti i rekord po broju Grand Slam titula i osvojenih Masters 1000 turnira i ATP Finalsa, teško je zamisliti da sve to uradi jedan tenisač. I zato je ovo što trenutačno radi Novak Đoković pomalo izvan svih granica razuma.