Odlazak sa scene Rogera Federera, cjelogodišnji izostanak, ali i skori oproštaj Rafaela Nadala, bez obzira na to hoće li se uopće više i vraćati na terene (jer postoji opcija da više ne odigra niti jedan meč u profesionalnoj karijeri), natjerao je ljubitelje tenisa da se bace u potragu za novim zvijezdama. Za nekim tko će se suprotstaviti Novaku Đokoviću i držati tenzije na vrhu svjetskog poretka.
Iz te perspektive, Carlos Alcaraz stigao je kao dar s neba u pravi trenutak. Mladi Španjolac uspio je ono što godinama nisu uspijevali, barem ne na duže razdoblje, tenisači iz prethodnih generacija, dakle skinuti s trona Veliku trojku, odnosno prije svega Đokovića, koji je među tercetom posljednjih godina imao vodeću ulogu. Zabljesnuli bi i Thiem, i Medvedev, i Zverev, i Tsitsipas, i Čilić, ali to su bili samo povremeni “istupi”, sveukupno su glavnu riječ u kontinuitetu i dalje imali Roger, Rafa i Novak.
Preslab učinak
Srbin je, pak, posljednjih deset mjeseci ostao usamljen, bez svojih velikih rivala, pa je svijet tenisa u Alcarazu vidio onog koji najviše može zaprijetiti Đokovićevoj supremaciji.
Štoviše, kad se ljetos dogodio Wimbledon, u kojem je Carlitos u finalu naizgled uzdrmao temelje Đokovićeva carstva i postao prvi novi višestruki Grand Slam osvajač u posljednjih sedam godina, scena za veliki uzlet i tenisku revolucija bila je spremna. Mnogi su za 20-godišnjeg Španjolca smatrali da će projuriti do tko zna koliko titula, da neće valjda više izgubiti niti jedan meč i da će čvrsto ščepati broj 1 na ATP listi.
No samo tri mjeseca kasnije, fabula je otišla u potpuno drugom smjeru. Od Wimbledona je odigrao pet turnira, ali niti jedan nije osvojio. Dapače, samo je u jednom igrao finale. Nikakva tragedija, dapače, ali za Alcaraza je to - preslabo.
I to ne samo za one koji imaju očekivanja od njega, već i za njega osobno jer sâm je otvoreno govorio o velikoj želji da bude broj 1 na kraju godine. Pogotovo kada se Đoković nakon osvojenog US Opena opet uprizorio na “jedinici”.
I dok je Srbin odlučio preskočiti seriju povratničkih ATP turnira u Aziji, Alcaraz je u njima vidio svoju šansu da ulovi Novaka. Međutim, dok je on po Kini jurio bodove, čini se da mu je odjurila forma, pa je zapravo imao više štete nego koristi od azijske turneje. Jer osim mečeva, izgubio je i vrijeme na dugačka putovanja, potrošio jasno i dosta energije pri svemu tome, dok je Đoković u međuvremenu odmarao i išao kao navijač na košarkaške utakmice. I ostao netaknut.
Alcaraz je umjesto planiranih 1500 bodova - za osvajanje Pekinga (ATP 500) i Šangaja (ATP 1000) - u prtljagu spremio svega 270 bodova, a time drastično povećao Đokovićeve šanse da ostane na broju 1 do kraja godine. U polufinalu Pekinga ga je pobijedio Jannik Sinner, u Šangaju već u osmini finala Grigor Dimitrov.
- Uvijek govorim da više mogu napredovati i naučiti iz poraza nego pobjeda - rekao je Carlos.
- Makar, i sada smatram da igram odličan tenis, unatoč ovih poraza, ne mislim da igram loše. No poslije ove turneje, naučio sam puno lekcija kako biti još bolji i moram dodatno raditi na treninzima kako bih na turnirima koji dolaze bio uspješniji.
Đoković na ATP Race listi, koja računa bodove samo iz ove sezone, ali koja se u konačnici poravna s klasičnom ATP listom, ima 8945 bodova, odnosno 500 više od Alcaraza (8445). Do kraja godine nije ostalo previše turnira, štoviše, Novak će igrati na samo još dva, a Alcaraz na tri. Zajedno će biti na Masters 1000 turniru u Parizu početkom studenog te ATP Finalsu u Torinu sredinom studenog, a Carlos će igrati još i Basel (ATP 500) u posljednjem tjednu listopada.
Kao da ostali ne postoje
Đoković, dakle, može još skupiti maksimalno 2500 bodova, a Alcaraz 3000. To je teorija, a praksa pokazuje da je možda preambiciozno od Alcaraza očekivati da do kraja godine više ne izgubi niti jedan meč. K tome, treba tu ukalkulirati i Đokovića, jer on sada sve drži u svojim rukama i rasplet će ovisiti o tome kako odigra finiš sezone. Bude li na svojoj uobičajenoj razini, jedinica na kraju godine ne bi mu smjela izmaknuti i osmi puta u karijeri.
- Sada je situacija malo kompliciranija za mene i malo sam dalje od šanse da budem broj 1 na kraju sezone - rekao je Alcaraz.
- Propustio sam dosta prilika, ali turnire koji su preda mnom želim osvojiti, počevši od Basela, jer želim imati šansu boriti se za broj 1 do kraja.
No možda ga upravo ta silna želja previše i sputava, kao što evidentno postoji i opterećenost Đokovićem.
- Novak mi je u mislima na svakom treningu - rekao je nedavno Alcaraz.
- Gledam njegove treninge, njegove kretnje, način na koji igra i trenira i to je nešto što i sâm želim.
Iako je to bilo u kontekstu da radi maksimalno kako bi mogao pobijediti Novaka u sljedećem međusobnom meču, ta se rečenica može protumačiti i kao veliki uteg za Španjolca. Jer jedno je ambicija, želja za pobjedama, za biti najbolji, a drugo fiksacija na suparnika. Primijetio je to i bivši američki tenisač Jimmy Connors, rekorder sa 109 osvojenih turnira.
- Alcaraz je rekao da svaki put kad trenira, kad igra, misli na Đokovića. Moja prva pomisao je da ga mogu razumjeti, iako je on već pobijedio Novaka i bio mu je donekle “trn u oku”. No morate biti pažljivi kada to kažete jer se onda spremate za samo jednog igrača - rekao je Amerikanac u svom podcastu “Advantage, Connors”.
- Razumijem i ako kažeš sebi da, ako igraš dovoljno dobro da pobijediš tog tipa, pobijedit ćeš i druge, ali to nije nužno točno. Jer drugi tenisači igraju drugačijim stilom, koji mu možda ne odgovara.
Uostalom, i drugi tenisači čitaju i čuju što Alcaraz izjavljuje, pa, iako to sigurno nije mislio, ispada kao da postoji samo Đoković i da mu je samo on relevantan suparnik. A onda ga pobijede i Tommy Paul, i Sinner, i Medvedev, i Dimitrov. Možda će Alcaraz morati pripaziti što i kako govori, no tek mu je 20, stigne i to naučiti.