Tenis nikad ne staje. Sintagma je koja najbolje opisuje beskrajnu sezonu u najprestižnijem svjetskom individualnom sportu. Svaki tjedan novi turnir, svaki dan novi mečevi u nekom kutku svijeta i tako bez prestanka. Za neke je možda osjećaj da su Olimpijske igre u Parizu tek “jučer” završile, ali prošlo je, eto, već tri tjedna od teniskih finala, a već je pred vratima novi veliki turnir.
US Open posljednji je dio četverodijelne Grand Slam slagalice, mjesto na kojem će se opet okupiti baš svi najbolji na svijetu (ili barem oni koji su zdravi i neozlijeđeni dočekali ovaj dio sezone) u borbi za još jedan veliki trofej i priliku za ući u teniske almanahe, netko možda po prvi puta, netko i po 25. put. Sljedeća dva tjedna New York će biti središte i tenisa, a ostaje za vidjeti tko će izdržati sve bitke i trijumfalno dočekati prvi cjeloviti vikend u rujnu.
Novi trijumvirat muškog tenisa - Carlos Alcaraz, Jannik Sinner, Novak Đoković - međusobno je razdijelio najveće ovosezonske trofeje. Španjolac je uzeo dva Grand Slama (Roland Garros, Wimbledon), Talijan svoj prvi (Australian Open), a Srbin se dočepao olimpijskog zlata. Makar se ni za jednog ne može reći da dolazi baš na vrhuncu forme, jer za svakog se može naći neki “ali...”, oni svakako čine prvi krug favorita na US Openu, no i dosta je kandidata koji čekaju svoju priliku iz drugog reda.
Kod tenisačica se ove godine očekivao sličan vladajući trio, možda čak i kvartet - Iga Swiatek, Arina Sabalenka, Coco Gauff, Jelena Ribakina - ali više se sveo na duopol Poljakinje (Roland Garros) i Bjeloruskinje (Australian Open), dok su se Amerikanka i kazahstanska Ruskinja zapale u malu stvaralačku krizu. Zato su svoje šanse ugrabile Barbora Krejčikova (Wimbledon) i Qinwen Zheng (OI), ali ne bi bilo iznenađenje da i u New Yorku opet netko iz sjene istupi u prvi plan.
SINNEROV PRVI ‘SMRTNI’ GRIJEH
Teologija nas uči da postoji sedam smrtnih grijeha, ali u sportu jedan koji se može tako nazvati i s kojim se niti jedan profesionalni sportaš nikad ne želi dovesti u vezu jest doping. To je mrlja koja se jako teško ili gotovo nikako ne ispire, bez obzira na okolnosti koje su je prouzročile, uključujući i možebitnu nevinost. U krug tih grešnika upao je i Jannik Sinner, koji će od sada pa nadalje nositi stigmu onog koji je pao (dva puta) na dopinškom testu i štogod napravio od sada pa do kraja karijere, pa i kasnije, uvijek će neki mizantropi u rukavu imati dodatak “ali, on se dopingirao”.
Sinnerov poljuljani integritet bit će na velikom testu na US Openu, jer na doping je pao u ožujku, taman u jeku svog najboljeg, štoviše spektakularnog razdoblja karijere, kada je izgledao praktički nepobjedivo. Određeni pad u rezultatima vremenski se poklopio taman s pozitivnim nalazima na steroid klostebol, pa je kritičarima lako izvući zaključak kako je pobjeđivao sve redom upravo zato što je bio na dopingu, a čim je otkriven čarolija je, eto, nestala.
Oni koji će stati u njegovu obranu i vjerovati da nije namjerno i svjesno koristio doping, reći će, pak, da se rezultatski pad dogodio jer se prešlo na zemljanu podlogu, pa na travu, što nije Jannikov forte (iako je, primjerice, osvojio travnati Halle). Plus, da ga je činjenica da je pao na dopingu a da nije kriv, psihološki opteretila i okovala njegov tenis.
Istinu, na koncu, zna samo on, a najbolji način za iskupljenje - ako je ono uopće potrebno - i za dokazati da mu Grand Slam titulu u Australiji i broj 1 na svijetu nije donio doping, već njegovo tenisko umijeće, jest osvojiti titulu na US Openu. Uz sav silni pritisak, a vjerojatno i hajku koja će ga pratiti, neće to biti nimalo lagan zadatak...
ĐOKOVIĆEV ŽIVOT SA ZLATOM
Kako će osvajanje olimpijskog zlata utjecati na tenis Novaka Đokovića? Tek trebamo otkriti jer nikada prije nije bio u toj situaciji. U Parizu je napokon dočekao trenutak koji je bjesomučno želio posljednjih 20 godina i time stavio i posljednju kvačicu koja mu je nedostajala u kvadratić na popisu uspjeha. Sad doista može reći da je osvojio sve. Koliko je želio to zlato pokazuje i situacija kada je u subotu na Kid’s Day na terene US Opena ušetao sa zlatom iz Pariza oko vrata, što će neki protumačiti likovanje, malo pretjeranim hvalisanjem. Cinici bi, pak, dodali da je i zaslužio veseliti se te malo razmetati tim zlatom, jer ionako ništa drugo ove sezone i nije osvojio. A moguće da su i organizatori tražili Đokovića da dođe s medaljom, da posluži kao još jedan alat motivacije okupljenim klincima...
Kako god, hoće li mu pariški trijumf smanjiti ambicije i apetit za još velikih trofeja jer više nema što juriti ni ganjati, ili mu ipak dati novu energiju i novu razinu drskosti pa da još malo popravi liste rekorda?
- I dalje osjećam poriv za osvajanjem, i dalje želim kreirati povijest i uživati na Touru, posebno na Grand Slamovima koji su stupovi našeg sporta - rekao je 37-godišnji Srbin.
Lani je osvojio US Open za svoju četvrtu titulu na terenima Flushing Meadowsa, a uspije li to ponoviti pridružit će se trojcu rekordera u Open eri - Peteu Samprasu, Jimmyju Connorsu i Rogeru Federeru. Ne uspije li, pak, završit će sezonu bez osvojene Grand Slam titule, a to će biti tek druga takva godina od 2011. Jedini prekid te serije dogodio se 2017., koja mu je inače bila obilježena ozljedom lakta.
MOŽE LI ALCARAZ DO HAT-TRICKA?
Sinner je ukrao show na početku sezone i Australian Openu, ali unazad tri mjeseca Carlos Alcaraz zapravo je postao referentna točka. Osvojio je Roland Garros i Wimbledon i postao tada najmlađi tenisač u povijesti koji je osvojio Grand Slamove na tri različite podloge. Nije uspio to okruniti i na Olimpijskim igrama, u finalu je propustio svoje prilike i Đoković je odnio zlato.
No, Španjolac ima zato priliku ponoviti ono što su u Open eri (od 1968.) uspjela napraviti samo dvojica tenisača - Rod Laver 1969. i Rafael Nadal 2010. - osvojiti u istoj godini završna tri Grand Slam turnira.
Alcaraz se, za razliku od Đokovića, okušao nakon OI na američkom betonu, kao mali uvod u US Open. Ali, u Cincinnatiju je odigrao, kako je i sam opisao, najlošiji meč u životu u porazu od Gaëla Monfilsa. Mučio se s brzom podlogom i vjetrovitim uvjetima, a to su dvije stvari s kojima će se trebati hrvati i u New Yorku ovih dana. No, upravo se osvajanjem US Opena prije dvije godine Alcaraz lansirao u tenisku stratosferu, a sada k tome ima i dvije velike godine iskustva više, pa sigurno zna što ga čeka i kako doći do cilja.
KANDIDATI IZ SJENE VREBAJU PRILIKU
Je li zbog toga što je uvijek pred kraj godine i što se već umor nakupio kod najvećih favorita, ali najčešće je upravo US Open proteklih godina znao producirati iznenađujuće pobjednike i to posve nove. Sjećamo se ranije generacije, Juana Martina del Potra (2009.) i Marina Čilića (2014.), koji su u New Yorku osvajali svoje prve i jedine Grand Slam titule, a od 2020. do 2022. US Open promovirao je u nove Grand Slam pobjednike Dominica Thiema, Danila Medvedjeva i Carlosa Alcaraza.
Hoće li ovogodišnji turnir također ponuditi potpuno debitantsko ime na listi osvajača? Primjerice, Aexandera Zvereva, “vječnog” kandidata iz sjene, koji je propustio svoju priliku (i 2:0 u setovima kontra Thiema) 2020. i koji je već godinama u Grand Slam čekaonici?
Medvedjev je prije osvojene titule 2021. igrao dva Grand Slam finala, a poslije nje još tri i svakako je kandidat za podebljati svoj životopis jer ovo je njegov najuspješniji Grand Slam.
Tu su još Andrej Rubljov, Alex de Minaur, eventualno i Casper Ruud, koji zatvaraju krug zvučnih kandidata.
AMERIKANCI U NALETU, ALI...
Prvi puta od 1997. godine Amerikanci imaju čak petoricu tenisača u aktualnih Top 20 na ATP listi. I to im daje pravo za nadati se da će možda opet dočekati domaćeg pobjednika na svom Grand Slamu. Posljednji je bio Andy Roddick 2003., što je ujedno bio i posljednji američki muški Grand Slam naslov uopće.
Taylor Fritz (ATP 12), Ben Shelton (13), lani polufinalist, Tommy Paul (14), Sebastian Korda (16) i Frances Tiafoe (20), polufinalist iz 2022., nositelji su domaćih nada. Neki su preskočili OI upravo kako bi imali više vremena pripremiti se za US Open, neki su i ostvarili zapažene rezultate proteklih tjedana (Tiafoe u finalu Cincinnatija, Korda osvojio Washington...), ali osvajači Grand Slama? Teško...
COCO BRANI NEW YORK
U muškom tenisu dugo čekaju na domaćeg pobjednika, ali kod žena tu nemaju problema. Nakon Serene Williams (šest titula), imali su i Sloane Stephens (2017.), a prošle godine i Coco Gauff. Za tada 19-godišnju djevojku iz Atlante bio je to premijerni Grand Slam trofej, ali očekuje se da će biti samo jedan od mnogo.
I nakon tog trijumfa Gauff je uspjela ostvariti kontinuitet visokih dometa, polufinale je igrala i na sljedeća dva Grand Slama (Australian Open, Roland Garros), ali osmina finala Wimbledona (Navarro) i 3. kolo na Olimpijskim igrama (Donna Vekić), te pogotovo rane eliminacije na masters turnirima u Torontu i Montrealu, prilično su pokvarili sliku njezine forme. Za ponoviti lanjsku bajku sada će ipak morati ponuditi malo više od onog što je nudila do sada u sezoni.
Krug suparnica, što je za ženski tenis sasvim uobičajeno, poprilično je širok. Tu je svakako Arina Sabalenka, koja je osvojila Cincinnati prošli tjedan i nakon određenog mirovanja zbog ozljeda (nije igrala ni Wimbledon ni OI) djeluje da bi mogla ići i dalje od lanjskog finala, pa Iga Swiatek, prva igračica svijeta i pobjednica iz 2022., ali onda slijedi još ergela kandidatkinja: Ribakina, Pegula, Paolini... i tko zna koje još iznenađenje.
DONNA NOSI NADE HRVATSKE TROJKE
U pojedinačnoj konkurenciji Hrvatska će imati (samo) troje predstavnika, a prvo među njima bit će ono Donne Vekić. Srebrna olimpijska junakinja iz Pariza odigrala je samo jedan meč poslije OI i izgubila na startu turnira u Cincinnatiju, ali to ne mora imati nikakvo značenje za njezine mogućnosti. Jer Osječanka je nesumnjivo puna samopouzdanja nakon sjajna dva tjedna u Wimbledonu, gdje je odigrala polufinale, a odmah potom i olimpijskog tjedna u Parizu. Nije joj prelazak s trave na zemlju predstavljao problem, pa vjerojatno neće ni sada dolazak na beton, tim više što je bilo dosta vremena, ako ne za mečeve i turnire, onda barem za treninge na tvrdoj podlozi nakon Pariza.
Petra Martić nikako ne uspijeva zaustaviti pad na WTA ljestvici, što je jasno ogledalo rezultata, koji joj nisu pohvalni, pa je sada ispala iz svjetskih Top 100 prvi puta nakon sedam godina. Najbrži povratak tamo su pobjede, pogotovo na Grand Slam razini, gdje sve vrijedi dvostruko.
Borna Ćorić bit će usamljeni hrvatski tenisač u pojedinačnoj konkurenciji. Nakon očajnog proljeća i ljeta, u posljednjim tjednima počeo je pokazivati pozitivne pomake i ostaje nada da će na turniru na kojem je igrao svoje jedino dosadašnje Grand Slam četvrtfinale (2020.) poslužiti kao novi korak naprijed.
Imat ćemo, standardno, i svoje jake adute u parovima. Mate Pavić nakon trijumfa u Roland Garrosu svakako priželjkuje sa Salvadorcem Marcelom Arevalom novu titulu, Nikola Mektić i Nizozemac Koolhof već su igrali zajedno finale ovdje, prije četiri godine, dok se Ivan Dodig, nakon razlaza s Amerikancem Krajicekom poslije Wimbledona, za ovaj Grand Slam upario s Čehom Adamom Pavlašekom.