Znate kako je u trenucima velikog slavlja. Svi koji nešto znaju o tome, a pogotovo oni koji malo ili ništa ne znaju o tome, imaju potrebu nešto reći i pritom još veću potrebu da to nešto bude i ostane originalno. Nismo, naravno, ni mi u tome iznimke jer kad se pobjeđuje, svi smo mi prvaci, a kad se gubi, onda se dvorana poput zagrebačke Arene prije dvije godine nakon dvoboja s Argentinom, isprazni i prije kraja. Francuzi su i u velikom porazu ostali veliki. Od izbornika, nekad velikog tenisača, Yannicka Noaha do svih igrača koji su došli u svlačionicu Hrvata čestitati iako svi znamo koliko je teško izgubiti. Ali, upravo u trenucima kad gubiš, moraš pokazati svu veličinu, a to su pokazali i gledatelji, njih gotovo 30.000 koji su do posljednjeg trenutka ostali u dvorani u Lilleu da bi pozdravili kraj jednog velikog natjecanja, pobjednike, ali i svoje momke koji su ovoga puta ostali za korak kratki.
Dugačak je bio put hrvatskog tenisa i svih generacija koje su se prvo popele na svjetski tron, a onda ga za kraj i zadržale. Velik je to trijumf našeg elitnog sporta, koji je Marin Čilić, a on je sasvim sigurno to najviše i zaslužio, pretvorio u najljepšu bajku i ostvario san. Prije samo dvije godine naš najbolji tenisač i jedan od najboljih na svijetu, u finalu protiv Argentine u zagrebačkoj Areni u presudnom je dvoboju dobio prva dva seta Juanu Martinu del Potru i u jednom trenutku bio samo šest poena daleko od snova, ali nije izdržao. Jednostavno, Del Potro je bio bolji u tom meču i bio je to dan kada su se snovi ostvarili jednom drugom velikom tenisaču. Argentincu, koji je trijumf u Davis Cupu doživio kao najveći trijumf svoje karijere, veći od osvajanja US Opena.
Teške dvije godine
Bile su to teške dvije godine Marina Čilića, ali on je prilično samozatajan momak i uglavnom zatvoren. Siguran sam da u tom razdoblju nikada, osim svojim najbližima, nije ispričao što je osjećao tog dana kada je Hrvatska izgubila finale Davis Cupa, a Argentina dohvatila snove. Danas će se naravno naći neki novinari, ili neki drugi koji sve to dobro znaju, da bi objasnili Čiliću kako su mu upravo oni rekli:
- Momče, budi strpljiv i tvoje će vrijeme doći.
A nitko mu to nije morao govoriti, jer je Marin Čilić igrao tenis i živio za taj dan. Ne znam je li ovaj nedjeljni trijumf u Lilleu tretirao najvećim uspjehom i rezultatom u karijeri, ali siguran sam da mu nitko ne bi mogao zamjeriti i da je stvarno tako.
Jer, ako ćemo iskreno, Marin Čilić koji je ovaj kraj Davis Cupa pretočio u najljepšu hrvatsku bajku, nije čekao samo dvije godine da bi se nešto ovako veliko dogodilo. Prirodni vođa jedne nove generacije koja je dočekala svoj trenutak da bi se popela na vrh teniskog i sportskog svijeta, godinama je tu i godinama spreman kad se igra Davis Cup. Bilo je i teških trenutaka, trenutaka kada nije bilo lako igrati, ali on je uvijek bio tu. I kad je osvojio US Open, stigao je u Europu, u Nizozemsku, da bi pomogao Hrvatskoj u nekom novom Davis Cup naletu.
Doista ima puno istine u onoj priči kako se najbolje stvari događaju svima koji imaju dovoljno hrabrosti i znaju čekati. Čak i kad se čekanje protegne...
Za neke je ona prilika koja se dogodila Hrvatskoj u finalu protiv Argentine bila jedinstvena, prilika koja će se rijetko vratiti ili ponoviti. No, naši su tenisači uvijek vjerovali da u sebi nose još jednu ili barem još jednu veliku pobjedu i kad se dogodila - dogodila se na najbolji mogući način. U godini kada je nakon 118 godina Davis Cup krenuo na jedno drugo mjesto da bi otvorio put natjecanju koje će nositi isto ime, ali sigurno neće biti tako veliko koliko je svih ovih 118 godina bilo. Upravo zato je trijumf Hrvata u Lilleu dobio još više na važnosti i značaju.
Ostaje zauvijek
Nije to bila samo pobjeda jedne teniske velesile u dvoboju s Noahovim momcima, već je to bio trijumf volje, želje, maksimalnog zanosa i svega onoga što će danas o tim našim velikim pobjednicima govoriti i oni koji su se svih ovih godina držali diskretno, a ponekad i po strani. A od toga ne želim ni sebe amnestirati.
Priča finala Davis Cupa okončana je u nedjelju. Francuzi su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, u momčad je uskočio, kako smo i očekivali, Lucas Pouille, i on je odigrao vrlo dobar, odličan, prvi set, ali ni to nije bilo dovoljno. Kad je Marin Čilić krenuo stazom pobjednika, više ga nitko nije mogao zaustaviti. Pa ni Pouille koji je bio dobar, ali ne dovoljno dobar.
Lovely bubbly
— Davis Cup (@DavisCup) November 25, 2018
#DavisCupFinal pic.twitter.com/UOm9bJKDNG
Svih ovih godina Hrvatska je stajala u redu kad su se dijelile velike nagrade, od Grand Slam trofeja, olimpijskih odličja, ali i najvećeg svjetskog momčadskog teniskog trofeja. Jučer je Marin Čilić završetak jedne velike Davis Cup ere pretvorio u najljepšu hrvatsku bajku koja će takvom ostati dok je tenisa.
I to je naša najveća sreća, ali još i više najveća snaga. Marin Čilić i njegovi dečki su napokon znali. Biti najbolji kad je bilo najpotrebnije i više neće morati čekati. Sada su pobjednici, i to pobjednici s velikim “P”. Konačni pobjednici.
Croatia lifts the historic trophy!#DavisCup #DavisCupFinal #IdemoHrvatska pic.twitter.com/bhkcmrKXg8
— Davis Cup (@DavisCup) November 25, 2018