Hrvatska i Davis Cup, riječi koje već godinama prizivaju isti flashback. Bratislava 2005., peti meč, Mario Ančić na terenu i Mertinakov forhend koji leti u aut. U sljedećoj sceni cijela hrvatska klupa skače, Ivan Ljubičić prvi leti Mariju u zagrljaj, a netko s tribine baca zastavu na teren. Povijest zgusnuta u nekoliko trenutaka čiste, neobuzdane sreće.
Trinaest godina poslije, Mario Ančić (34) javlja nam se iz svojeg ureda u tvrtki Private Equity Associate u New Yorku. “Ajmo mi to odmah sada, idućih dana mogla bi biti gužva”, kaže. Iako je tri godine mlađi od Rogera Federera i samo dvije stariji od Rafaela Nadala, imamo osjećaj da je prošlo cijelo stoljeće otkad se ostavio reketa i zaplovio prvo pravničkim, a onda i poslovnim vodama. Neprežaljeni, naprasni kraj karijere objavio je u veljači 2011.
Svaki put kada dođu Wimbledon ili važan meč u Davis Cupu, teško je ne sjetiti se velikih Ančićevih mečeva i strasti koju je donosio na teren sve dok ozljede i bolesti nisu učinile svoje. Ipak, tenis za “Super Marija” nikad neće biti prošli život. Igra ga i prati u svakom slobodnom trenutku, u razgovoru kaže “mi, tenisači”, a sljedeći vikend bit će jedan od najvatrenijih navijača reprezentacije.
Kakva je svakodnevica u New Yorku?
- Užurbana, posla stalno ima. Trenutačno tražim zanimljive tvrtke po Europi i Americi, za koje onda pripremamo potencijalnu kupnju, odnosno spajanje. Često putujem, početkom prosinca imat ću nekoliko sastanaka ovdje u regiji, a u Split stižem za Božić.
Nedavno ste promijenili posao?
- Da, prije sam bio u investicijskoj banci Credit Suisse tako da je prelazak u investicijski fond bio neki prirodan tijek karijere. U vlasništvu imamo puno kompanija o kojima se brinemo, dosta ulažemo i stalno istražujemo tržište. Ima li stresa? Za mene je to relativan pojam. Dok ti je ono što radiš zanimljivo, ne razmišljaš puno o stresu.
Hoćete li i sljedeći tjedan biti u Europi, konkretno u Lilleu?
- Planiram doći na finale, da. Kako sad stvari stoje, na sva tri dana. Bio sam i prije dvije godine u Areni. Znam da će i Ljubo i Goran biti tamo pa jedva čekam da se okupimo i da dečkima damo podršku. Davis Cup je natjecanje koje veže tenisače. Kad se sjetim naših godina, pogotovo 2005., to su trenuci ispunjeni srećom i ponosom, nešto posebno što ćemo dijeliti cijeli život.
Čega se sjećate iz zagrebačke Arene 2016.? Mnogi u našoj reprezentaciji još nisu preboljeli poraz od Argentine.
- Da mi je netko u nedjelju rekao da nećemo osvojiti trofej, šokirao bih se jer je sve išlo u našu korist. Bili smo na milimetar od pobjede. Nažalost, tako je to u sportu: baš kad misliš da stvari idu u dobrom smjeru, promijene se u sekundi. Tada nismo iskoristili šansu, ali iz današnje perspektive je dobro što su Čilić i ostali prošli kroz to iskustvo i što će u Lilleu imati poticaj više.
Vjerujete da će taj poraz biti od koristi u pripremi novog finala?
- Sigurno, iskustvo ne možete kupiti ni nadomjestiti. Poraz od Argentine ne bih gledao nikako drugačije nego kroz prizmu da su opet u istoj poziciji i ne smiju ponoviti greške iz tog meča. Bio sam kasnije s njima u svlačionici, teško im je palo, pogotovo Čiliću. Svaki promil iskustva može napraviti razliku i taj osjećaj ih sigurno motivira. Jedna od najgorih stvari u sportu je izgubiti trofej koji ti je već bio u rukama. Zato im želim da ponove ono što smo mi napravili 2005.
Teško se oteti dojmu da je Hrvatska na papiru jača od Francuske?
- Favoriti smo. I Čilić i Ćorić imali su odličnu sezonu, a u parovima nikad nismo bili jači. S razlogom su puni samopouzdanja. Marin je već prošao puno ovakvih situacija, iskusan je top-igrač i šampion. Borna više ne ulazi u kategoriju mladih igrača, nego onih koji su nadomak Top 10. On je za svoje godine odradio već jako puno teških mečeva, igrao je na 2-2 u setovima, osvajao važne bodove u Davis Cupu. Par će biti vrhunski, kakvu god kombinaciju Krajan složi. Dovoljno smo iskusni i kvalitetni da budemo prvaci. Jedina prednost Francuza je što igraju kod kuće i što su birali podlogu, ali ne vjerujem da time mogu kompenzirati razliku u kvaliteti.
Nije hendikep ni činjenica što oni već tjedan dana treniraju na zemlji, a naši tek sad počinju?
- Ne vjerujem. Mi tenisači stalno mijenjamo podloge, a u Davis Cupu se nije jednom dogodilo da je netko zbog prethodnih turnira morao doći kasnije na pripreme. Momci će se prilagoditi bez problema. Osim toga, Krajan je dovoljno iskusan trener, a bio je i igrač, da zna kako pripremiti momčad i što treba napraviti da petak svi dočekaju spremni. Ne igra se finale Svjetskog prvenstva svaki dan, za nas je to treće u povijesti. Iako treba podsjetiti da puno drugih nacija, i većih od nas, nije došlo ni blizu tog pothvata.
A umor? Ipak je kraj dugačke sezone.
- Jedino čega se treba bojati je da se ne dogodi ozljeda. Za ostalo ne brinite, kad iziđu na teren baterije će biti pune. U kontaktu sam s njima, najviše s Čilićem, zadnji put smo se vidjeli ovdje u New Yorku kad je bio US Open. Svima im je ova godina jako važna jer završava jedan dio povijesti, mijenja se format Davis Cupa.
Polemike oko promjena ne stišavaju se već mjesecima, mnogi tvrde da novo natjecanje ne zaslužuje nositi ime Davis Cupa. Kakav je vaš stav?
- Slažem se s onima koji tvrde da je tenis vapio za promjenama. Bez obzira na to što je to globalan sport, jedan od najpopularnijih, ipak je stigla nova generacija fanova koja zahtijeva veću dozu uključenosti i otvorenosti prema gledateljima. Smatram da je tenis najviše pozornosti trebao posvetiti interakciji s navijačima, brendiranju igrača i cijele organizacije preko novih medija i društvenih mreža. U tom aspektu ima jako puno prostora za napredak. U raskopavanje Davis Cupa ušlo se hrabro, a vrijeme će pokazati je li promjena formata dobar smjer ili je bolje ovo što priprema ATP (ATP Cup 2020., nap. p.). Ali za početak je potrebno pustiti tenis da se malo modernizira.
Što očekujete od nove sezone, hoće li netko zaprijetiti Đokoviću u borbi za prvo mjesto?
- Nole je već neko vrijeme u naletu i vjerujem da će se tako nastaviti. Njegovi argumenti trenutno su daleko najčvršći, ali opet, nikad ne možete znati kad će se dogoditi pad, kao što se njemu dogodio prošle i početkom ove godine. Nadal će se sigurno vratiti svježiji, a Federer će uzeti dovoljno vremena za pripreme i preskočiti zemljanu sezonu. I mladi sve više prijete, tenis nije sport u kojem možete živjeti od starih zasluga. Zverev je već u vrhu, Ćorić, Hačanov, Tsitsipas, Shapovalov… Kroz godinu, dvije će svi oni ili većina biti standardni Top 10 igrači. Sad je očito da je smjena generacija počela. Došao je novi val, mladi lavovi koji će tenisu dati svježu krv.
Kad smo kod Đokovića, je li vaš prošlogodišnji trenerski angažman s njim bio iznimka ili možemo očekivati još sličnih epizoda?
- Ma bio je to prijateljski dogovor. On se nalazio na prekretnici karijere, u kojoj mu nije išlo najbolje pa je tražio različita rješenja. Meni je bilo bitno da mu kao prijatelj pokažem da sam tu kad me zatreba. I dalje sam s njim u kontaktu, kao i s većinom bivših igrača iz cijele regije. A što se tiče treniranja, ne namjeravam to raditi na stalnoj bazi. Život me odveo u drugom smjeru, bavim se poslom koji je sam po sebi dovoljno intenzivan. A hoću li nekome tu i tamo pripomoći kad uzmem koji tjedan godišnjeg odmora, vidjet ćemo…
I dalje volite doći na turnire?
- Je, godišnje sam uvijek na barem dva ili tri, čisto da se susretnem s ljudima s kojima sam praktički odrastao. Mnogi tenisači s kojima sam igrao danas su treneri, a tu su i poznanstva sa sponzorima, bivšim menadžerima, ljudima iz organizacije... U teniskom svijetu ima jako puno dragih ljudi. I bez obzira na to što sam sada u svijetu biznisa, prvenstveno ću uvijek biti sportaš.