Igrači dolaze i odlaze, izbornici dolaze i odlaze. Samo je fizioterapeut Robert Prusac vječan. Tako bismo nekako parafrazirali onu priču o bilo kojem klubu i prenijeli je na tenisku reprezentaciju Hrvatske. Kroz ruke Roberta Prusca su, naime, prošli svi hrvatski reprezentativci od 1995. godine. Imao je vatreni debi u veljači te godine, prvom nastupu Hrvatske u Svjetskoj skupini protiv Njemačke u Karlsruheu. Uz jednu malu, kratku pauzu kad je ostao lojalan Goranu Ivaniševiću te stao uz njega u bojkotu predsjednika HTS-a Suada Rizvanbegovića.
Bilo je to 1999. godine, dakle, propustio je dvoboje protiv Rumunjske i Portugala u Euroafričkoj zoni I. Ovo finale njegov je 54. Davis Cup dvoboj i s pravom ga se može smatrati herojem iz sjene. Onoga koji je stalno tu, uvijek na raspolaganju u bilo koje doba dana i noći. Njegova uloga nije samo ona fizioterapeuta. Niti se završava s Davis Cup reprezentacijom Hrvatske.
Robert Prusac je, naime, jedan od pionira taekwondoa u Hrvatskoj, prije 31 godinu osnovao je klub Kocunar u Splitu s bivšim ministrom Draganom Primorcem. To je ljubav koja traje i koju nikada ne propušta spomenuti. Iako ima jako malo vremena posvetiti mu se kao nekada. Obaveze, rekosmo, ne prestaju s ovom reprezentacijom. Fizioteraput je i tenisačica.
- Ne pamtim otkada i na koliko mečeva.
Fantazija 2005.
Sustav natjecanja je drugačiji pa sigurno nije blizu angažmanu u Davis Cupu.
- Ono što smo napravili u Bratislavi 2005. godine bila je fantazija, ali pamtim i silno razočaranje i tugu iz Zagreba prije dvije godine - rekao nam je u Lilleu.
- Najljepše je bilo s Goranom Ivaniševićem dok je bio u reprezentaciji. Zapravo, ne najljepše, nego najluđe. Uvijek nepredvidljivo, pritom ne mislim samo na rezultate. Nikada nisi znao što priprema, što će smisliti, kome će podvaliti… Inicijacija u reprezentaciju tih godina u njegovoj režiji bila je nešto posebno.
Neopjevani heroj
Jednom je i Gorana netko preveslao, tada nepoznati Tarik Filipović u Osijeku 1996. godine na večeri poezije posvećenoj Goranu. Skrivena kamera za pamćenje.
- Točno, nasjeli smo svi skupa. Tada je prvi put s nama bio Ivan Ljubičić.
Godinama su nerazdvojni tandem bili doktor i fizioterapeut reprezentacije, Srđan Matijašević i Robert Prusac.
- Tandem snova - rekao je ne bez ponosa na spomen doktora Matijaševića koji je otišao u mirovinu, a prošle godine je dobio posebnu nagradu Europske teniske federacije.
Svijet je preletio tko zna koliko puta, nagledao se svega i svačega.
- New York je u meni uvijek budio posebne emocije, zbilja je poseban, ali najdraže mi je bilo doći u onu pustinju Indian Wellsa. Valjda zato što smo išli direktno iz zime u ljeto, što bismo uvijek imali odličan smještaj.
Dokle će ovako? Je li se umorio?
- Ne znam, vjerojatno dok Čila ne stane. Za sada nema nagovještaja, fizički je odličan. Pitanje je samo motiva.
Robert Prusac, neopjevani heroj naše reprezentacije.
S Goranom do kraja, onda i s Marinom, Ivom...
Uz Gorana Ivaniševića je bio do kraja karijere, s Marinom Čilićem je od 2011. godine, određeno vrijeme je proveo s Ivom Karlovićem i Petrom Martić, pet godina je putovao svijetom sa stolnoteniskom reprezentacijom, masirao je Nikolaja Pešalova, koji je znao reći da su mu “njegove ruke donijele pola medalja”...