NE-VJE-RO-JA-TNO!!! Baš je... nevjerojatno. Nevjerojatan meč dva nevjerojatna tenisača odlučen je u nevjerojatnim okolnostima. Novak Đoković je pobijedio Rogera Federera u finalu Wimbledona nakon tie-breaka kod rezultata 12:12 u petom setu. Da, dobro ste pročitali. Nakon svih odigranih mečeva u singlu ove godine, prvi koji je odlučen po novom pravilu bio je onaj posljednji, 256. po redu. Četiri sata i 55 minuta!
Novak Đoković osvojio je svoj peti Wimbledon i 16. Grand Slam titulu nakon što je kod rezultata 7:8 spasio dvije vezane meč-lopte na servis Rogera Federera. Da je dobio jedan od ta dva poena, 37-godišnji Švicarac bi postao najstariji osvajač Grand Slam turnira u Open eri, imao bi devet trofeja u Wimbledonu i 21. na Grand Slam razini. Ponovilo se polufinale US Opena 2011. godine, tada je Đoković na isti način spasio dvije meč-lopte i pobijedio Federera, te potom i osvojio titulu protiv Rafaela Nadala.
Urnebesno i nezaboravno finale, kvaliteta kakvu je vrlo teško zamisliti. - Jedan od dva, tri najbolja meča u kojima sam sudjelovao – rekao je prvi tenisač svijeta. - I to protiv jednog od najboljih tenisača svih vremena. Kako se ono uobičava kazati, na žalost, netko je morao izgubiti. Nestvarno je da sam bio suočen s dvije meč-lopte, bilo je čudno uopće igrati tie-break kod 12:12, ali sam sretan da sam došao u priliku igrati ga s obzirom da sam morao svašta spašavati.
Federer se držao prilično dobro, bio je nasmijan i bio je duhovit odgovarajući na konstatacije i pitanja. Kao što je bila konstatacija o povijesnom, nezaboravnom finalu. - Da, ali ja ću ga nastojati što prije zaboraviti. Imao sam sve u svojim rukama. Jako sam sretan sa svojom izvedbom, a Novaku čestitam. Bio je ovo lud meč.
Nevjerojatno je i da će on 8. kolovoza proslaviti 38. rođendan i da je u stanju igrati pet sati na tako veličanstvenoj razini (osim u sva tri tie-breaka, u sva tri je previše griješio). - Nadam se da drugim ljudima dajem vjeru da i oni mogu kao i ja. Dao sam sve što sam imao. Vidite da sam dobro, još stojim na nogama. Sve je u redu, vraćam se u ulogu supruga i oca.
Novak se malo kasnije sjetio Rogerove prve rečenice. - I ja sam jedan od tih ljudi koji se nada da ću igrati u tim godinama.
Srbin je potom ponovio kako je i zašto zavolio tenis i počeo ga trenirati, prve uspomene su mu bile gledanje Wimbledona. - Pravio sam trofej od raznih materijala. Najprije sam htio sudjelovati na Wimbledonu, a onda ga i osvojiti. Sada imam pet trofeja.
Ako tražite što je odlučilo ovaj epski meč, to je kao da tražite iglu u plastu sijena, makar je jasno da Federer igrao briljantno i sve uprskao u tri tie-breaka. Pogotovo u prvom setu, gdje je i vodio s 5:3 i onda nanizao neobjašnjive pogreške. Zapravo, do trećeg tie-breaka nije niti smjelo doći, imati 8:7 i 40:15, dvije meč-lopte… To je morao iskoristiti, po svemu što je odigrao do tada, pa i nakon toga, ali u ta dva poena nije bio pravi.
Istina, Đoković je također mogao ranije zatvoriti meč, on je vodio sa 4:2 u petom setu, napravio je break, prvi break nakon gotovo tri sata tenisa. I to je nevjerojatno. All England Club je vidio svašta, ovo je mitska epizoda koja će zauzeti posebno mjesto u memoriji teniskih i ne samo teniskih zaljubljenika. Federer je zabio točno 40 winnera više (94-54) i napravio tek devet pogrešaka više (61-52), zaradio je 15 poena više, ali tenis je takav sport, sa svojim posebnim sustavom zbrajanja poena. Ništa neobično. Novak Đoković je izdržao sav taj baraž s druge strane mreže i postao prvi osvajač Wimbledona sa spašenom meč-loptom u finalu sve tamo od 1948. godine kad je to uspjelo Bobu Falkenburgu protiv Johna Bromwicha.
Poseban začin ovom finalu za nas, ali i ne samo za nas (L'Equipe je o tome pisao) bila je uloga bivših hrvatskih teniskih legendi, a sada trenera dva čudesna igrača. U loži Rogera Federera bio je Ivan Ljubičić, a u loži Novaka Đokovića sjedio je Mario Ančić. Da nije imao neodgodivih obaveza u Umagu, bio bi u toj loži i Goran Ivanišević, kome se smiješi dugotrajniji angažman uz Srbina nakon što je s njim proveo prvi tjedan u All England Clubu. T
Tri naše legende, sve međusobno isprepleteno, a da spomenemo i da je u formiranju Đokovića u ovakvog tenisača svoju važnu ulogu imao Nikola Pilić. U njegovoj akademiji pored Münchena Đoković je proveo tri godine kao tinejdžer. Koliko su svi oni doprinijeli ovakvim igrama Đokovića i Federera izlišno je pisati. Svatko je doprinio koliko je mogao, ali lijepo je konstatirati da je ovo NE-VJE-RO-JA-TNO finale obilježeno i s našim ljudima u sporednim, bitnim ulogama. I za to se u Hollywoodu dijele Oscari, zar ne?
