Kada netko na prvom WTA turniru u životu iz kvalifikacija dođe do finala i napravi to sa samo 16 godina, nije teško pogoditi kakav scenarij slijedi. Očekivanja javnosti odlete u nebo, svi su uvjereni u nagli i brzi uzlet prema vrhu, u naslove koji će se lijepiti jedan za drugi... Ali, priča ipak nije tako jednostavna. Najbolje to zna Donna Vekić koja je 2012. u Taškentu, dvije godine prije nego što je prerezala ciljnu vrpcu punoljetnosti, kroz kvalifikacije i glavni turnir nanizala sedam pobjeda i zapela samo korak do pobjedničkog pehara.
Bila je u tom trenutku najmlađa tenisačica u posljednjih šest godina koja je došla do WTA finala, mediji su je tretirali kao novu zvijezdu, ali njezina utrka ipak nije bila sprint. Više je to bilo trčanje na duge pruge. Nekad u životu treba pričekati, a Donna je to znala.
Ne bih ništa mijenjala
Prvi je naslov čekala do 2014. i Kuala Lumpura, ali tek je tada uslijedila najveća kriza. Dvije je godine završavala izvan najboljih sto i premda je bilo i onih koji su je u tim trenucima otpisivali, osječka je tenisačica bila dovoljno uporna i strpljiva i došla je tamo gdje su je mnogi vidjeli puno ranije. Danas je to puno zrelija Donna, Donna koja igra najbolji tenis karijere, 25. je na svijetu i gleda prema još većim visinama. I ne krije da su joj velika očekivanja u tinejdžerskim godinama bila pretežak teret.
- Jesu, sigurno, i od drugih, ali najviše zapravo od mene same. Očekivala sam da ću ponovno igrati finala, da ću biti u Top 50... Ali, nije išlo tako, trebalo je još dosta godina da se razvijem, a zapravo se još uvijek i nisam razvila do kraja, barem se nadam da sam daleko od svoga limita. Imam još jako puno za napredovati. Ali, kad sam imala 16 godina, to mi je bilo teško shvatiti. No, imala sam oko sebe roditelje i tim koji je vjerovao u mene i znao put.
Ne krije da je u tim godinama bilo trenutaka kada je upadala u psihičke krize.
- Sigurno. Kad sam imala 16, bila sam u Top 100, a onda sam se odjednom borila da završim godinu među sto najboljih. Nije bilo lagano, pogotovo kad sam gledala neke cure koje su moje godište ili godinu mlađe, a bile su oko 50. mjesta. Ali, eto, sad se to opet promijenilo.
Na pitanje bi li iz ove perspektive promijenila koju odluku iz tog razdoblja, slijedi duga, duga stanka.
- Mislim da ne bih. Teško je reći, ali mislim da ne.
Što joj je na kraju pomoglo da se izvuče iz psihičke krize?
- Kad je na kraju godine bilo bitno da budem u Top 100, kako bih igrala glavni turnir na Australian Openu, a to je bilo dvije godine zaredom, rekla sam si “OK, Donna, sad moraš pobijediti”. Koliko god je ponekad negativno staviti takav pritisak na sebe, nekoliko me puta to i spasilo. Moraš zagristi i pobijediti, inače nećeš igrati glavni turnir Australije. Nakon jedne takve godine nešto se dogodilo, valjda sam odrasla, napravila sam dobre pripreme i sljedeće je sezone već bilo bolje.
Vratimo se, ipak, u sadašnjost. Donna je nakon američke turneje napravila manju stanku, s obitelji je nekoliko dana provela na snijegu, skoknula je i do rodnog Osijeka, jučer je bila u Zagrebu, a već danas na Azurnoj obali kreće s pripremama za zemljani dio sezone. Ove je godine malo promijenila raspored u odnosu na prošlu.
- Odigrala sam jedan turnir manje nego lani. Nekako sam si više bazirala raspored na tome da budem spremna na najvećim turnirima i da imam dosta odmora i vremena za treninge između turnira.
U prva tri mjeseca je uhvatila finale Sankt Peterburga i polufinala Brisbanea i Acapulca, te pobijedila dvije igračice iz Top 10 društva, Kiki Bertens i Petru Kvitovu.
- Bilo je u skladu s očekivanjima, imala sam najbolji početak sezone dosad, to je sigurno, odigrala sam dosta mečeva. Naravno da bih bila sretnija da sam u Melbourneu i Indian Wellsu odigrala bolje, ali to je tako. Sad treba napraviti dobre pripreme da bih tako i nastavila.
Je li iznenadila samu sebe u nečemu u dosadašnjem dijelu sezone?
- Iznenadila sam samu sebe u Brisbaneu jer sve godine nisam nikad dobila nijedan meč na prvom turniru, a sad sam došla do polufinala i to protiv cura koje su na najvišoj razini. Pripreme su prošle kako treba, nije bilo nikakvih poteškoća. Nisam se nijednom razboljela, nije bilo nikakvih ozljeda, tako da je sve išlo po planu. Možda je to razlog. Ne znam, nekako se sve poklopilo ovaj put.
Možda je razlog i dobra suradnja s njemačkim trenerom Torbenom Beltzom, čovjekom koji je doveo Angelique Kerber do broja 1 i do naslova na Australian Openu i US Openu.
- S Torbenom radim već godinu i pol. S bilo kojim novim trenerom treba vremena da se vidi neki rezultat, a meni su rezultati počeli dolaziti s drugom polovicom prošle godine i to je bio baš dobar tajming. Stvarno se jako dobro slažemo i na terenu i izvan njega, jako mi puno pomaže, a da nije tako, ne bi bilo ni rezultata.
U čemu je Beltz najviše unaprijedio njezinu igru?
- Ima tu puno stvari, isprobavanja na turnirima. Primjerice, u Acapulcu mi je rekao “idemo ovaj tjedan iskoristiti da u poenima probaš promijeniti ritam, da probaš odigrati koju višu loptu, koji kratki kut”. Malo-pomalo dodaje neke nove stvari u moju igru, dok i dalje održavamo obične stvari, agresivnost, servis i slično. Zapravo, na servisu trebam najviše raditi, jer još uvijek ne mogu držati konstantu tijekom turnira. No, općenito, sada imam puno više opcija u igri, nemam više samo plan A, nego imam i plan B i C. I dalje baziram svoju igru na tome da budem agresivna, da vodim poene, ali sad mi se nije problem i malo povući iza i biti malo strpljivija.
Pomaže li joj kad sama uoči napredak u nekom elementu igre?
- Puno pomaže. Hvala Bogu, nije mi teško implementirati neke nove stvari, stvarno mogu brzo ubaciti, primjerice, kratki angle ili visoke lopte. To mi nije problem i onda kad znam da igram protiv neke cure protiv koje to stvarno trebam, saznanje da to mogu napraviti mi daje sigurnost.
Goran Prpić je nedavno rekao kako je u svakoj suradnji trenera i igrača potrebno izgraditi odnos, ne samo što se tiče struke, nego i da karakterno budu bliski. Donna i Torben s time nemaju problema.
- Stvarno smo se našli, on je jako pozitivan, što je meni itekako potrebno jer sam na terenu ponekad negativna i prekritična prema sebi, a on mi onda kaže “smiri se, sve je u redu”. Stvarno mi jako puno pomaže.
Je li nakon odličnog ulaska u sezonu i letvica sada postavljena na veću visinu?
- Nikad ne volim pričati o ciljevima jer kad sam bila mlađa, uvijek sam si postavljala visoke ciljeve i onda bih na kraju godine bila razočarana jer nisam uspjela. Ali, nekakav brojčani cilj je da budem Top 15. Sad sam na 25. mjestu i nije to neka velika razlika u bodovima, to je vrlo ostvariv cilj. Ali, naravno, treba dalje nastaviti trenirati i igrati dobro da bi se to ostvarilo.
Na Grand Slam turnirima joj je zasad najbolji rezultat lanjska osmina finala na Wimbledonu. Slijedi li daljnji iskorak?
- To je sigurno cilj, a kad uđeš u drugi tjedan Grand Slama, onda je stvarno sve moguće.
Kolika je danas razlika između Donne i igračica iz Top 10?
- Mislim da tu nema razlike. Možda ne mogu pobijediti Halep, ali mogu Kvitovu. Sve ovisi o danu, o tome puše li vjetar, je li malo toplije. Doslovno se neke stvari moraju poklopiti da bi taj dan pobijedio, pogotovo na takvoj razini gdje su razlike minimalne.
U Sankt Peterburgu je prepustila Kvitovoj samo pet gemova. Kaže da joj je to možda i najdraža pobjeda u karijeri.
- Ona je bila broj dva u tom trenutku, a i sada kad smo igrale u Miamiju je isto bila druga i opet je to bilo ‘u poen’. To mi je pokazatelj koliko sam blizu, daje mi samopouzdanje da kad sljedeći put igram s top igračicom znam da sam tu, svaki poen unutra, i ako sve napravim dobro, da će se meč okrenuti na moju stranu.
Fed Cup nije tema koja će Donni zadržati osmijeh na licu. Hrvatska ni ove godine nije uspjela pobjeći iz Euroafričke zone, zapravo trećeg razreda ovog natjecanja. Na turniru u Bathu naše su djevojke izgubile od Srbije, zauzele drugo mjesto u skupini i ostale bez prilike da se bore za promociju. Priznala je Donna da joj je taj tjedan uzeo jako puno energije. Je li to najava da bi sljedeća okupljanja reprezentacije mogla proći bez nje?
- Ne znam. Daleko je to još ovog trenutka. Jako me umorio taj tjedan. Kad smo došli iz Dubaija u Acapulco, rekao mi je trener: “OK, sad ideš malo na plažu, a ne na trening, da se odmoriš”.
Godinama je Hrvatska daleko od promocije, što je počelo ugrožavati poziciju izbornice Ive Majoli.
Ni jednom puni sastav
- Pisalo se da je Iva išla na wellness u Bathu, to je strašno. Vrijeđa nju i mene koja sam bila tamo. Znam kako nam je, da se tako izrazim, je*eno teško bilo, jer smo bili u toj glupoj dvorani satima. Jedan dan nisam igrala protiv Gruzije da se odmorim, a sjedila sam osam sati na onoj stolici, navijala jer su sva tri meča bila ‘u poen’. I došla sam poslije u hotel i gledala u zid koliko sam bila prazna. To je totalno drugačije, ne možeš uopće usporediti s nekim drugim turnirima. Tamo ni ne gledam druge cure kako igraju. A tamo navijaš i želiš pobijediti. I kad smo izgubili od Srbije u parovima, htjela sam se ubit’. Ne zato jer smo izgubili, nego zbog toga koliko sam se potrošila taj tjedan da bismo bili prvi u skupini. Ali, to je sport. I reći da je Iva kriva i da ne zna voditi reprezentaciju, to je netočno. Što ona može, čarobnim štapićem zamahnuti? Mene vidi više, ali neke cure ne vidi tijekom godine, a imala je i Anu Konjuh kojoj su to bili prvi mečevi nakon duge stanke, a ona je ipak najkvalitetnija igračica iza mene.
Je li itko iz Saveza razgovarao s vama kao prvom igračicom nakon toga o mogućoj promjeni na izborničkoj klupi?
- Ne, nitko me nije ništa pitao. Ali zašto promjena, tko je drugi kandidat? Priča se da bismo zamijenili Ivu, a tko je bolji od nje? Da ga vidim. Nju ili njega.
Koji je razlog da se Hrvatska nikako ne može pomaknuti iz trenutnog razreda?
- Mi nijedne godine nismo bili u punom sastavu. Ovaj put smo trebali igrati Petra Martić i ja, ali ona je rekla da je imala loše pripreme i problem s leđima i da ne može igrati. Tko tu onda može nešto napraviti da ona igra, koliko se može utjecati na to? Nije moj posao da vodim brigu o tome. Tenis je individualan sport i svatko gleda svoj put. Fed Cup je usputna priča. I ja bih ga, da je nešto bilo, odmah otkazala.
Davis Cup je uveo novi format natjecanja, sa završnim turnirom u jednom tjednu na kraju godine. Je li to rješenje i za Fed Cup?
- Sigurno. OK, i ovako i onako sada igramo samo jedan tjedan u godini, na žalost. Davis Cup je dosad oduzimao četiri tjedna, za one koji dođu do finala, što nije bilo normalno.
Hoće li se Hrvatska ikad okupiti u najjačem sastavu?
- Ne znam. To ne mogu ja reći. I da se sve okupimo, opet postoji mogućnost da ćemo izgubiti, to je sport. Nitko ti ne garantira, ako si najbolji po renkingu, da ćeš pobijediti. Bila sam u Bathu daleko najbolje rangirana, pa sam se namučila kad sam igrala protiv Turkinje Ozgen. I protiv Krunić, također. Žena je izašla na teren, prvi set 1:6, samo sam gledala winnere. Drugačiji je to tenis, svi su motivirani i slabije rangirane igračice mogu izvući više protiv boljih.
Ana Konjuh je nakon Fed Cupa opet završila na operaciji lakta, već četvrti put.
- Da, jako mi je žao. Ne mogu uopće zamisliti takve probleme. Sad sam se naježila. Hvala Bogu, nikad nisam imala veće ozljede, a sve manje sam dobro rješavala, uvijek sam imala dobar tim oko sebe koji je o tome vodio brigu. To je stvarno “bad luck”. Baš mi je žao Ane.