Napisati da je Gael Monfils neobičan lik je, rekli bi Amerikanci - understatement. Napisati da je apsolutno drukčiji od svih velikih, ili, ako tako hoćete, poznatijih tenisača, tisuću puta ugodniji apsolutna je istina. Zabavljač na terenu i izvan je na određeni način smisao njegova života.
- Meni je to jednostavno cool, ne znam kako bih drukčije.
Oni koji su u nekakvoj kontroli noćnog života u Umagu ili, jednostavno, i sami traže provod, reći će da je viđen, dobro raspoložen naravno, u pet ujutro, tu negdje. Uoči dvoboja s Matom Pavićem.
- Ako i jest istina, to neće umanjiti sliku tenisača koji naporno radi. To se nikad nije promijenilo.
Umjesto da novinari odu k njemu, on je došao novinarima. Gotovo uvijek nasmijan, poput malog djeteta koje je upravo dobilo toliko željeni bicikl za Božić.
- Naučio sam biti strpljiv. Puno sam se puta vraćao, napokon sam slobodan od ozljeda, iako vi vjerojatno mislite da sam se upravo negdje potrgao i da dolazim iz bolnice, ali to je samo površno.
Zamotana ruka, koljeno, tona leda.
- Ruka je malo stradala, ništa ozbiljno, bit će da su lopte krive, mekane zbog vlage. I sad imam problem, morao sam servirati jedan posto od onog što inače serviram.
Nije od onih koji je jurcati za nekim rekordima. Osim...
- Što više popraviti renking jer je onda lakše, barem na početku turnira. Lakši suparnici.
Jedan je iz skupine ekstremno talentiranih francuskih tenisača. I sve ih je užitak gledati. Richarda Gasqueta, Jo-Wilfrieda Tsongu, njega, naravno. Čak i Gillesa Simona. Ponekad.
- Zašto je to tako? Ne znam, pitajte Savez. Oni su prilično zaslužni.
Biti najbolji Francuz? Ne zanima ga. Nimalo.
- Sve su to moji prijatelji i stvarno nije važno tko je broj 1.
Gael Monfils definitivno spada u skupinu tenisača koji su mogli, ili još uvijek mogu, osvojiti Grand Slam naslov. Bilo je prilika, polufinale Roland Garrosa.
- Ali je uvijek došao netko veliki. Ili Đoković ili Federer.
Kad smo se već dotakli velike četvorke, ovo je pogled Gaela Monfilsa.
- Đoković je broj 1 i najbolji. Ali sad je tu i Andy Murray koji je očiti najbolji na travi, Nadal na zemlji.
I dok mnogi tvrde da vrijeme Rogera Federera polako prolazi, u Monfilsu neće imati istomišljenika.
- Pa što ako je peti. Siguran sam da još uvijek može osvojiti neki veliki turnir i da ga to najviše zanima. Ili isključivo. Uostalom, godina još nije gotova, još je tu US Open.
Iako je često pauzirao i jednako se često vraćao, Monfils, koji je bliže tridesetoj, ili sve bliže, apsolutno je siguran.
- Godina koja dolazi bit će moja najbolja. Još uvijek sam mlad.
U tom trenutku mu je zazvonio mobitel. Zvuk? Kao da dolazi s nekog drugog planeta.
- Eto, vidite, bog me zove.
Njegova juniorska karijera bila je briljantna, bio je apsolutno najbolji, zamalo je osvojio Grand Slam, sve osim Wimbledona. Bio je kasnije Top 10 i uvijek jedan od onih koje je užitak gledati. Jedan od rijetkih koji će usred meča, kao što je to napravio u Roland Garrosu, ući u razgovor sa suparnikom. Ernestsom Gulbisom.
- Meni je to jednostavno cool i dok je tako, nemam se namjeru mijenjati. Roditelji su zaslužni za ono što vidite i ja sam im silno zahvalan. Njihova je žrtva bila velika, znam kako je bilo, iz kojeg sam okruženja došao. Oni su mi objasnili da je to posao, ali ne samo posao. I tako se ponašam. Iako ne znači da ne treniram, kad nema turnira, onda sam svaki dan pet sati na terenu.
Iako Francuzi spadaju među najbolje i najtalentiranije svjetske tenisače, nisu imali pobjednika na Grand Slam turnirima od Yannicka Noaha, Roland Garrosa 1983...
- Kažete, Noah. Znate li koliko je to teško? Znate li tko je osvojio Roland Garros osam od posljednjih devet godina? Sjećate li se Nadala? I tko je sedam puta osvojio Wimbledon, pa US Open. Nije baš da nam se namještalo. Ali Jo je bio finalist Australian Opena i ja vjerujem da bi se moglo dogoditi. Prije nego kasnije.
Onda je opet zazvonio mobitel.
- Rekao sam vam da me bog zove.
Nakon što je još jednom objasnio da se divi Đokoviću, Nadalu, Murrayu i Federeru, "oni su teniske legende", pokazao je koliko je student ili ovisnik tenisa.
- Kad bih mogao s nekim igrati? Samo jedan čovjek, Arthur Ashe.
Veliki tamnoputi Amerikanac, pobjednik Wimbledona 1975, jedan od inih koji je otvorio vrata tamnoputim tenisačima i tenisačicama, jedan od vodećih intelektualaca među tenisačima, na žalost dugo već nije među nama.
A da nije tenisač?
- Definitivno NBA košarkaš.
Kobe Bryant? Valjda. LeBron James? Valjda. Michael Jordan? Sigurno. Joaqim Noah? Definitivno.
Došao je u društvu prijatelja, poznatog francuskoj DJ-a. Navečer je opet otišao u život. Za četvrtak je, kažu, pripremio poseban program na izboru Miss hostesa. Aleksandar Dolgopolov će pjevati, Monfils će biti zadužen za breakdance.
Cool? A kako bi drukčije bilo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....