Dva tjedna u Londonu dovela su je pred vrata raja, četvrtak joj je nudio svijet na dlanu, bila je set do još jednog velikog trijumfa, bila je dva poena do najvećeg uspjeha karijere, bila je jednom nogom u finalu najprestižnijeg svjetskog turnira, ali Donna Vekić ipak će slomljena srca napustiti Wimbledon.
U krajnje dramatičnom, nevjerojatno napetom i tijesnom dvoboju polufinala travnatog Grand Slama 28-godišnja Osječanka poražena je od Jasmine Paolini u tie-breaku trećeg seta. Dugo će trebati Donni za preboljeti ovakav krah i vjerojatno će još danima u glavi vrtjeti film s Centralnog terena i razmišljati o samo dva-tri poena koja su mogla drugačije završiti, a čime bi i ovaj dvoboj također završio sretnijim ishodom za nju.
Pravi triler
U pravom trileru, čiji je početak sugerirao da će to biti nova hrvatska bajka u All England Clubu, a pretvorio se na koncu u noćnu moru koja će našu tenisačicu izjedati tko zna koliko dugo, Jasmine Paolini vratila se iz ponora i dobila ono što se činilo da ne može dobiti.
Jer od prvog poena, od prvog udarca polufinala činilo se da se taj meč može razvijati samo u jednom smjeru i u korist samo jedne tenisačice. No, tenis je spektakularan sport baš zbog svoje naravi da se u njemu može dogoditi milijun obrata i da doista nikad ništa nije riješeno dok se ne odigra posljednji poen. Ovaj put je to, nažalost, na svojoj koži osjetila Donna Vekić, ali istovremeno se mora odati i priznanje talijanskoj igračici, koja je pokazala nevjerojatnu ustrajnost te u kombinaciji s mentalnom i fizičkom čvrstinom za dlaku prošla u svoje drugo Grand Slam finale.
Prije samo malo više od mjesec dana igrala je prvo, u Roland Garrosu, a sada je još senzacionalnije stigla i do posljednjeg meča u Wimbledonu. Prva je tenisačica nakon Serene Williams iz 2016. koja je uspjela u istoj godini povezati finala pariškog i londonskog Grand Slama. Uspjeh za maksimalan respekt, iako bismo iz patriotskih pobuda više voljeli da se ovaj drugi nije dogodio, barem ne nakon jučerašnjeg dvoboja...
Bilo je to na koncu najduže polufinale Wimbledona u ženskoj konkurenciji u povijesti, a turnir je to koji (za tenisačice) traje još od 1884. godine. I nikada se, eto, do pojave Donne Vekić i Jasmine Paolini, nije dogodilo da je okršaj za ulazak u finale trajao tako dugo. Sat se na koncu zaustavio na 2 sata i 51 minuti.
Nitko vjerojatno nije mogao pomisliti da će se meč pretvoriti u maraton nakon što je prvi set zaključen nakon samo 38 minuta. Jer u tom razdoblju kraćem i od školskog sata, Donna Vekić priredila je "malu školu tenisa na travi" za vršnjakinju iz Italije.
Baš sve što je zamislila i zacrtala si u glavi, Osječanka je pretočila na teren i udarcima pretvarala u izravne poene. Potpuna Donnina dominacija najbolji je opis zbivanja u tom prvom dijelu meča. Vekić se postavila kao šefica, djelovala autoritativno i goropadno, diktirala tempo, pogađala udarce, njezine su loptice fijukale na sve strane, a što je najvažnije bile su i precizne tako da je Paolini bila praktički nemoćna za išta napraviti.
Jasan plan
Imala je jasan plan igre i provodila ga u djelo, bila hrabra kad je trebalo napasti, bila odlična na servisu, bila samouvjerena u izlascima na mrežu, a nekim Donninim poluvolejima s "baršunastim dodirom" pozavidio bi vjerojatno i Roger Federer. Atomski tenis, podvukao je TV komentator SportKluba i bio posve u pravu. Jer doista je to tako izgledalo na Centralnom terenu u nepunih sat vremena igre, jer i nakon dominantno osvojenog prvog seta, Donna je na početku drugog ponovo zaprijetila. Imala je break-loptu za potencijalnih 2:1 i da je njezin forhend ostao u granicama igrališta umjesto da je otišao u aut po dužini, to bi, vrlo lako moguće, bilo posve devastirajuće za Paolini. Isto se može reći i za dvije situacije kod 2:2, kada je Vekić imala nove break-prilike, ali uspjela se suparnica nekako iščupati iz tih neugodnosti i to kao da joj je dalo slamke ohrabrenja s kojima je ulovila posljednji vlak za povratak u meč.
Počela je Paolini stiskati šake, hrabriti se nakon svakog osvojenog poena, jer bili su rijetki i tražila je neki "okidač" da je vrati u meč. Čak se i publika angažirala u njezinu korist jer su sporadične "winnere" Talijanke pozdravljali velikim pljeskom, ali ne zato što su nešto posebno navijali za nju, već jednostavno jer su željeli gledati ravnopravan meč, odnosno barem nešto malo zanimljiviji. Ulaznice su koštale od 200 funti pa naviše i htjeli su ljudi, razumljivo, za tu cijenu gledati i "pravi" meč, a sve je izgledalo kao da će se pretvoriti u jednostranu predstavu s Donnom Vekić u glavnoj ulozi.
I dalje je Osječanka maltretirala Talijanku tjerajući je na trčanje s lijeva na desno, stalno je stavljajući u obrambeni položaj, ali hitra i energetična 163 centimetara visoka Jasmine malo po malo pronalazila je svoj ritam pa počela ne samo stizati i vraćati, već i kontrirati Donninim projektilima iz terena, ali i na servisu.
U prvom setu Donna je osvajala čak 75% poena na svom drugom servisu, u drugoj dionici to je palo na samo 36%. Žilava i rastrčana Paolini držala je lopticu u terenu, tražila od Donne udarac više, a to je onda vodilo i vrećem broju Donninih grešaka. Broj neprisiljenih grešaka s reketa Vekić udvostručio se u drugom setu, a možda i najkobnija dogodila se u osmom gemu. Donna je imala čisti smeš, ali ga lansirala nekoliko metara u aut.
I čim je Donnina kanonada, kojom je držala Paolini na stražnjim nogama, malo popustila, bilo je to dovoljno da Jasmine dođe do daha i malo se oslobodi Donninog "čeličnog stiska". Statistika je pokazala i kako je Paolini u prvom setu osvojila tek pet poena iz obrambenih pozicija, odnosno 22%, dok je u drugom setu to naraslo na 15 poena (44%).
Sve to zajedno donijelo je u kritičnom trenutku veliku priliku Talijanki. Kad je Vekić servirala u desetom gemu za ostanak u drugom setu, Paolini se izborila za dvije break, a ujedno i set-lopte. I onda odmah na prvoj napala Donnin drugi servis te s dva udarca gotovo na liniju osigurala čisti zicer i "winner" za osvajanje seta.
I tu se odnos snaga već počeo osjetno premještati na "krivu" stranu, jer prvi puta u meču nije Talijanka više bila u podređenom položaju. Nije to, doduše, dugo trajalo u rezultatskom smislu, jer Donna je odmah na početku odlučujućeg seta napravila break za 1:0, bez problema ga potvrdila pa imala i break-loptu za 3:0. Iz naizgled bezizlazne situacije Paolini se opet izvukla, dapače taman kad se činilo da je opet postala ranjiva jer je uložila puno energija koncem drugog seta da bi ostala "živa", pa se zbog svega toga malo ispuhala, opet kao da je ubacila novu "bateriju" i ponovo počela pokrivati svaki metar terena.
Maksimalno trganje živaca
Umjesto 3:0 za Donnu, Talijanka se vratila na 3:3. Uslijedila je po još jedna razmjena breaka do 4:4, ali s druge strane briga je postala i Donnina desna ruka. U pauzama je počela stavljati led na desnu podlakticu i rastresala ruku želeći se očito riješiti određene nelagode ili napetosti. Međutim, počela je sada Donna već slagati grešku za greškom pa je na servisu za 5:5 došlo do prve meč-lopte za Paolini.
Spasila se ipak Donna, bila je tu i mala pomoć mreže, ali napetost na obje strane terena je rasla. Pronašla je Donna snage u sljedećem gemu napasti Paolini i izboriti se za svoje dvije break-lopte, ali minimalan aut, koji se kompjutorski provjeravao, ostavio je Paolini u prednosti nakon gema koji je potrajao više od deset minuta.
No, sada se to sve već pretvorilo u maksimalno trganje živaca, emocije su već svladale Donnu koja je u jednom trenutku zaplakala i djelovala je kao da će se raspasti. Nove dvije greške kod 5:6 dovele su je ponovo na rub provalije, odnosno do nove meč-lopte za Talijanku. No, poslije dugačke izmjene Vekić je skupila snage i povukla forhend paralelu kojom se spasila, a koji je cijeli njezin stožer, treneri i obitelj u svečanoj loži, dignuo na noge.
Otišao je meč u tie-break, koji se na Grand Slamovima u odlučujućim setovima igra do deset poena, a tu su već živci bili već posve tanki. Nije bilo više taktika i planova, bila je to u svakom poenu gola borba za preživljavanje. U napetoj atmosferi, koju je dodatno začinila i sada sve bučnija publika, izmjenjivale su se greške i izravni poeni s reketa Donne Vekić. Paolini je bila pasivna, ciljano je sav teret prebacila na Donnu i prepustila njoj da napada. Čas je to bilo dobro, čas loše, tako je Osječanka sjajnim forhendom došla do 8:7, odnosno samo dva poena do pobjede. No, kod 8:8 uslijedile su, nažalost, i dvije greške forhendom i to je bio kraj.
Bila je ovo velika, ogromna prilika za Donnu da dohvati finale Wimbledona, turnira o čijem osvajanju sanja otkad je počela s tenisom. Teško je znati hoće li se ovakav ždrijeb i ovakva prilika ponovo otvoriti u budućnosti, ali sada barem ima još jedan, vrlo konkretan dokaz da nije daleko od svjetskog vrha. S bodovima koje je osvojila u All England Clubu, hrvatska tenisačica približit će se najboljem renkingu karijere (19.), odnosno doći na 21. mjesto WTA ljestvice.