Pred početak US Opena 2014. godine Marin Čilić je ušetao s trenerom Goranom Ivaniševićem na stadion Arthur Ashe.

- Rekao sam Goranu da se ovdje ne može igrati loše. Moj tim mi se rugao i šalio uz poruku; “vidjet ćemo kad dođeš igrati na njemu”.

Dva tjedna kasnije Marin Čilić je držao u rukama trofej osvajača US Opena, bio je 8. rujna. Već je sedam godina prošlo otkako se Međugorac smjestio uz Ivaniševića (Wimbledon 2001.) i Ivu Majoli (Roland Garros 1997.) kao pojedinačni pobjednik Grand Slam turnira. Tada kao 14. nositelj Marin je do titule došao na senzacionalan način, od četvrtfinala je pomeo suparnike s čistih 3:0 u setovima. Suparnike - Tomaš Berdych, Roger Federer, Kei Nishikori - s kojima je imao kombinirani omjer 5-15.

- Prije svega, ne mogu vjerovati da je prošlo sedam godina. Vrijeme leti kad ti je zabavno i kad na Touru loviš svoje snove. Osvajanje US Opena je bilo baš to, ostvarenje sna. Moj prvi meč na Asheu bio je protiv Berdycha u četvrtfinalu, bio je to moj ulazak u životnu formu. Berdych, Federer, Nishikori, nikada se nisam osjećao bolje na terenu, uživao sam u svakom trenutku.

Užasno vruće i sparno

Velika Četvorka svjetskog tenisa - Roger Federer, Rafael Nadal, Novak Đoković i Andy Murray - od Australian Opena 2005. godine nisu propustili niti jedno finale Grand Slam turnira. Uvijek je bio barem jedan od njih, najčešće dvojica. Ništa nije sugeriralo da bi se na US Openu 2014. godine nešto moglo promijeniti. Federer i Đoković su bili veliki favoriti protiv Čilića i Nishikorija. Prvi šok se dogodio kad je Japanac eliminirao Đokovića, ključnim se pokazao tie-break trećeg seta.

- Da, nevjerojatna pobjeda Keija, jer Novak je do tada imao fantastičnu sezonu. Sjećam se da je dan bio užasno vruć i užasno sparan. Gledali smo taj meč u svlačionici, ali ne mogu reći da je to previše utjecalo na mene, jer ja sam imao svojih problema, naime, nikada nisam pobijedio Rogera. Pet puta sam izgubio od njega i jedino što mi je bilo u glavi jest da se maksimalno opustim i uživam na terenu. Znao sam da mogu odigrati odlično.

Kroz turnir je Čilić stjecao samopouzdanje, u 3. kolu je ukrotio servis Kevina Andersona, a u osmini finala konačno pronašao način da pobijedi Gillesa Simona. Nakon pet setova, nakon četiri sata i 13 minuta. Ta pobjeda ga je definitivno oslobodila, jer ono što je odigrao nakon toga može se okarakterizirati kao tenis iz snova. Sasvim blizu savršenstva. Berdycha je pobijedio 6:2, 6:4, 7:6 (4) za svoje drugo polufinale na Grand Slam turnirima, prvo je bilo na Australian Openu 2010. godine.

- Vidjeti na tribinama 23.000 gledatelja na mene je djelovalo vrlo pozitivno. To je ono zbog čega igraš tenis, naelektrizirana atmosfera, gledatelji svako malo na nogama. Ja mislim da u takvom okruženju ne možeš igrati loše, naprotiv, oni iz tebe izvlače ono najbolje. Tako je barem meni bilo protiv Federera.

Nije ga smetalo što je većina bila na strani peterostrukog osvajača. Uostalom, kad to nije bio slučaj sa Federerom? Na Marina ne da nije djelovalo negativno, kao da ga je još više napumpalo. Od početka do kraja meča igrao je kao u transu, bez ijednog propadanja.

- Ali nije mi bilo lako zatvoriti meč. Nakon što sam dobio prvi set i rano napravio break u drugom, osjetio sam da publika gura Federera, da ga žele vratiti u meč, ali ja sam ostao miran, ekstremno koncentriran, bio sam “u zoni” i znao sam što moram raditi. Igrao sam instinktivno, bez panike, servirao sam fantastično. Kad me servis sluša, onda mogu igrati slobodnije s crte.

Servis za pobjedu otvorio je s - tri asa! Bekhend winnerom zaključio priču, stao, digao ruke u zrak i okrenuo se prema svom timu s osmijehom od uha do uha.

Bila je to izvedba (6:3, 6:4, 6:4), koja je mnoge podsjetila na finale US Opena 2000. godine kad je Marat Safin uništio Petea Samprasa. Ono kad izađeš s terena i osjećaš da jednostavno ništa nisi mogao, ma koliko bio velik. Bio Sampras ili Federer. Nije im se baš često događalo, zato se toliko pamti.

Teška, mučna 2013.

Za razliku od Safina, kome je ta pobjeda donijela titulu i nakon toga se mogao opustiti uz vodku, Čilićev posao nije bio gotov. Njega je tek čekalo finale s Nishikorijem.

- Sve do negdje dva sata prije meča uopće nisam bio nervozan. Trening je prošao odlično, osjećao sam se baš nevjerojatno dobro, a onda je krenuo taj grč u želucu. Konačno sam dobio osjećaj u kojem sam trenutku. I prvih nekoliko gemova sam bio nervozniji nego uobičajeno i onda je odjednom sve nestalo. Opet sam odigrao nevjerojatan meč, pobijedio sam u tri seta Nishikorija, koji je također imao čudesan turnir.

Sedam godina je prošlo od tada, a koliko je teško osvojiti Grand Slam turnir u eri tri najtrofejnija tenisača svih vremena (Federer, Nadal, Đoković) plus Murray, dokaz je i da se na novog pobjednika čekalo sve do US Opena 2020. godine (Dominic Thiem).

- Moram priznati da je u neku ruku meni izgledalo nadrealno. Mislim, bio sam svjestan kakav je to rezultat, da sam postao Grand Slam pobjednik i da sam do toga došao igrajući čudesan tenis. Rekao bih da je to bila najveća satisfakcija, otkriće da mogu igrati takav tenis pod takvim okolnostima, pod pritiskom, pun adrenalina, nositi se protiv najboljih i pobijediti ih, uzeti trofej. Teško je sve to opisati riječima. Znate kako je to, sanjaš o tome cijeli svoj život, radiš za to otkako si bio dijete, treniraš baš svaki dan bez obzira na sve, pokušavaš iz sebe izvući najviše. U jednom trenutku karijere neminovno je da se zapitaš hoće li doći taj trenutak. Zbog svega toga skupa bila je to nevjerojatna pobjeda, ona koja te stavlja u trajni kontekst igrača s osvojenim Grand Slam turnirom.

Godinama kasnije, Marin će otkriti što mu je dalo snagu, dodatan motiv u lovu na Grand Slam trofej kao konačnu potvrdu vrijednosti.

- Možda ste primijetili da o 2013. godini ne volim pričati, jer s jedne strane ne želim da se moje ime pojavljuje u istoj rečenici s riječju doping. Ta riječ je zaista miljama daleko od mene, a s druge strane, kada bih krenuo pričati, možda bih rekao i previše. Bilo kako bilo, ne želim nikome nevinom da vodi borbu s antidopinškom organizacijom, jer iako stvorena da svijet sporta napravi boljim, čišćim i poštenijim, u mom slučaju je bila sve, samo ne poštena. Na kraju svega, iako se dokaže nevinost kao u mom slučaju, nikakvu ispriku za horor koji ste doživjeli nećete dobiti. Kako sam prolazio kroz to stresno razdoblje od četiri mjeseca imao sam veliku potporu svojih najbližih - žene, obitelji, prijatelja, većine kolega tenisača i svog tima. Cijeli taj period koliko god bio težak, neizvjestan, jako stresan, period gdje su mi neki bliski ljudi okrenuli leđa kada su mi bili potrebni, gdje su ljudi iz hrvatskog sporta, oni prvi koji vam šalju čestitke i slikaju se kada se dogodi uspjeh, sada potpuno nestali, gdje sam bio prevaren u procesu s anti-dopinškom organizacijom, naučio me novim životnim lekcijama s kojima se prije nisam susretao i zbog kojih sam još više sazrio.

Goranov doprinos

I u svemu tome je, konačno, Čilić našao nešto pozitivno...

- Dobio sam novu snagu, želju, borbenost i motiv da još više i bolje treniram. Ne zbog onih koji će opet čekati prvi u redu da se slikaju, već zbog sebe i zbog ljudi koji su od početka vjerovali u mene, a najviše od svega, taj period mi je otvorio oči da spoznam kako uistinu volim ovaj sport kojim se bavim otkad znam za sebe i koliko se zbilja želim dati da postignem ono što oduvijek želim - biti najbolji što mogu biti. Odsutnost s terena mi je dala puno više slobodnog vremena kojeg sam proveo trenirajući, na kondiciji s mojim dugogodišnjim trenerom Slavenom i s Goranom, s kojim sam počeo raditi u ljeto 2013. godine. S Goranom sam radio na promjeni tehnike servisa, koji mi je tijekom karijere uvijek oscilirao i nije bio pravo oružje u mojoj igri. To sam prihvatio i tehnička promjena koja nekima zna potrajati mjesecima, kod mene je trajala doslovno 10 minuta, a ostatak vremena smo samo popunjavali s brojem ponavljanja. Iako većina ljudi Gorana povezuje s opuštenošću, vjerojatno malo ljudi zna kako je on bio nevjerojatan radnik, fizički jedan od najspremnijih na Touru u svoje vrijeme. Sebe nije štedio, a bome ni nikoga oko sebe. To mi je jako odgovaralo jer sam i sâm obožavao trenirati, a pogotovo u tom periodu gdje sam imao dodatan impuls želje i velikog motiva. Sve je to rezultiralo odličnom pripremom za novu sezonu.