Nikola Pilić će 27. kolovoza proslaviti 82. rođendan! Ovoga puta nismo provjeravali igra li tenis još dvaput dnevno, jer vjerojatno bismo čuli potvrdan odgovor, a i nije bio red da ga previše ometamo, dok je guštao u manistri što mu je za ručak pripremila supruga Mia.
Između zalogaja, Pilić je govorio o svojim sjećanjima na ono što se zbilo prije dvadeset godina, s sjećanja su mu svježa kao da se jučer dogodilo.
- Čuj, kako ne bih znao zašto me zoveš. Dvadeset godina je proletjelo i drago mi je da je Goran ispunio svoj životni cilj. Nije mu bilo lako živjeti s ona tri izgubljena finala, a sve skupa je bilo nevjerojatno. On se doslovno vratio s ruba ponora.
Kume, nema straha
Što cijelu tu priču, u kojoj i šjor Niko ima svoje prste, čini dodatno zanimljivom.
- Zvao me nakon ispadanja s Australian Opena. Ne bih sada hvalio samoga sebe, ali doista sam dosta zaslužan što se na kraju sve ovako rasplelo. Zvao me i kaže, mogu li doći kod vas? Kako ne bi mogao, primio sam ga i kad je imao 17 godina, tri je godine živio kod mene. Imao je iza sebe tko zna koliko poraza u 1. kolu, bio je totalno bez samopouzdanja. Bio je i malo zapušten, no u petnaest dana uspjeli smo ga stesati, s 89 na 84 kilograma. U Wimbledonu je imao idealnih 81 kilogram.
Samo za podsjetnik, Ivanišević je 2000. godinu završio s omjerom 14-22 i na 129. mjestu rang-liste. Okončao ju je porazom od Hyung Taik Leeja u Brightonu. Ako ćemo to nazvati porazom, jer je diskvalificiran kod rezultata 5:7, 7:6(5), 1:3 zbog nedostatka opreme. Porazbijao je, naime, sva tri reketa i nije uzeo onaj koji mu je ponudio Ivan Ljubičić s tribina. Crnilo kakvo se ne pamti.
- Preko svojih veza sam mu sredio pozivnicu za challenger u Heilbronnu, kraj siječnja. Prvo me blijedo gledao, kao što će on igrati challenger. Na kraju je prihvatio, došao je do finala i tu se počeo rolati, igrati bolje. Nije taj Wimbledon pao s neba, mi smo stvorili preduvjete da bi on opet počeo igrati bolje.
A kad je došlo doba od Wimbledona, kad je Goran dobio pozivnicu za glavni turnir (što je tada bila prava rijetkost, uglavnom su je dobivali domaći tenisači), šjor Niko je od početka bio u timu. Mentor, savjetnik, mudra glava... Sjećamo se kako je na kraju prvog dana polufinala protiv Tima Henmana došao do terase s hrvatskim novinarima. Bilo je 2:1 u setovima za Britanca i to nakon što je treći dobio sa 6:0. Goran je imao 40:30 kod 1:2 u četvrtom u trenutku prekida.
- Kume, nema straha, zabiješ as i to je 2:2. Idemo dalje.
Ali, ispalo je idealno
Tako je rekao.
- Drugog dana je dobro servirao, uzeo tie-break. Trećeg je spojio servis i retern, bio je puno bolji igrač.
Prolaziti opet kroz dramu dvoboja s Patrickom Rafterom, ima li smisla?
- Ja ću vam opet iskreno reći. Da je Goran imao bolje živce, on bi osvojio najmanje tri-četiri Wimbledona. To je takav kalibar tenisača bio, svjetska klasa. Na kraju je ispalo odlično, finale za pamćenje, njegov pohod isto tako. Sport je nepredvidljiv. Kad je ono servirao u petom setu na 5:6, 0:30, Rafterov je retern zapeo u vrh mreže i ostao na njegovoj strani terena. Mogle su biti tri meč-lopte, mogla je ispasti još jedna tragedija za Gorana. Ispalo je idealno. Još me hvata smijeh kad se sjetim čega smo se sve morali držati, tih rituala, njegovog praznovjerja...